Neka cili svit vidi lipotu Omiša,
a prije svega "lipotu" ljudi koji su ostavili
trag koji se nikad neće izbrisat."
This WEB-site is dedicated to all people of
Omiš - past, present and future!
"A
very special dedication to my
grandfathers, father and mother:
Georg (Đura) Kilbertus, Jakov (Giacomo) Matulić, and Pavao (Pave) & Marija (Marica) Matulić"
Georg (Đura) Kilbertus
(1906-1944)
Jakov (Giacomo) Matulić
(1895-1945)
Pavao (Pave) Matulić
(1925-2005)
Marija (Marica) Matulić
(1931- )
Ovaj WEB-site posvećujem
svim ljudima Omiša od prije, danas i sutra!
"Posebna posveta mojim djedovima, ocu i majci: Georgu (Đuri) Kilbertusu, Jakovu (Giacomu) Matuliću, Pavlu (Pavi) i Mariji (Marici) Matulić"
"A people without the knowledge of their past history,
origin and culture is like a tree without roots."
"Who is
the happiest of men? He who values the merits of others, and in their pleasure
takes joy, even as though 'twere his own." Johann Wolfgang von Goethe
(1749-1832)
Ovaj internet portal o
Omišu za Omišane i ljubitelje Omiša, i sve one koji će
tek da postanu obožavatelji našeg malog mista
bogatog prošlošću,
nastavlja se sadašnjom koncepcijom dok se kompetentne osobe za određene
tematike ne priključe
ovom monumentalnom projektu koji zahtijeva puno odricanja i ljubavi - a do tada
gledajte "moju" prezentaciju Omiša. Evala van bilo i svekoliko.
Webmeštar.
The following are the Homepage of Omiš,
Croatia updates:
March
26th, 2014
Podašpilje/Arts, Culture & Special events of Omiš, Croatia/
Vrbanjanin korijenima, rođen je 28. rujna 1938. godine
u Splitu, gdje je i učio glazbu kod Josipa Zjačića i
Silvija Bombardellija. Skladao je pretežito vokalnu
glazbu za klape i zborove koja temeljenu na pučkoj tradicijskoj baštini,
osobito pučko-crkvenoj, glagoljaškoj baštini.
Kao melodiograf zabilježio je oko šest stotina
dalmatinskih svjetovnih i veliki broj crkvenih napjeva. Rad na terenu,
na svome, urodio je ciklusima pučkih pjevanja, korizmene pučke tradicije
Hvara, Brača, Korčule, te Poljica i splitsko-kaštelanskog područja koje
je Delmata animirao, odabrao, snimio i producirao.
Sakupljač je svih vrsta pučkih tradicija pa bilježi narodne umotvorine,
poslovice, praznovjerice, pučke likarije. Poeziju piše
na vlastitom leksiku napajanom na čakavskoj tradiciji, posebno uspješno
u kultnoj skladbi 'Dalmatino povišću pritrujena', potom
'Sa Lepanta sunce moje', 'Vaki umre u postolin', 'Zlata jemaš dare
primaš', 'Intrade san popi', 'Namisto molitve'...
Sklada i obrađuje pretežito vokalnu glazbu za manje
sastave, klape i zborove, a voditelj je i osnivač brojnih klapa
od kojih su neke ponajbolje od onoga što je pisma s Jadrana
donijela: nezaboravnog Okteta DC, Kantadura, Trogira, Vokalista
Salone, Jeke Jadrana.
Suosnivač Festivala dalmatinskih klapa u Omišu,
Solinske ljetne priredbe, Sućuračkih prikazanja, Smotre dalmatinskih
klapa na Klisu, Susreta dalmatinskih klapa Sudamja, Korizmenog
glagoljaškog tradicionalnog pučkog pjevanja u Velikom tjednu Puče moj,
te Pasionske baštine u Zagrebu.
Ogledao se i u većim vokalnim oblicima, kantatama 'Zaplakalo
dite na žudinski kanat', 'Dignite barjak za neznane i male', 'Hrvatska
suita', oratorijima 'Matija Ivanić, 'Kalvarija, 'Misa
Croatie redivivae', 'I rič se čovikom učini'. Autor je mnogih
zbirki narodnih napjeva, te više književnih djela.
Utemeljitelj je časopisa Bašćinski glasi, pokrenuo je večer čakavskog
pjesništva u Podstrani 'Ča pod Perunom', a izlagao je i
likovna djela.
Dobitnik je Nagrade grada Splita (1985, 1993), Nagrade grada Solina
za životno djelo (1996), Nagrade županije Splitsko-dalmatinske za
životno djelo (1997), odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka
Marulića (1997).
Spavajte mirno šjor Ljubo. Naradili ste se za dva
života. Sad ka u prilipoj vašoj pismi:
'Ol će more mene odvuć, ol' će
more mene odvuć, ol će more, ol će more mene odvuć dolin u tve dvore,
dvore smirne...'
BUCHENWALD, Germany, April 11, 2010 (AFP) - Survivors and
dignitaries marked on Sunday 65 years since the US army
liberated Buchenwald, one of the largest and most notorious
Nazi concentration camps on German soil in World War II.
"The majority of my comrades are dead, they are no longer
with us," said Guenther Pappenheim, 84, one of around 90
survivors from the camp near Weimar in central Germany who
came to take part in a solemn ceremony.
"But we have the great wish, the great request, that the
memory of the victims of fascist terror, that the comrades
who lost their lives in Buchenwald, live on our hearts ...
and are never forgotten."
Although technically not an extermination camp, all of
which were in German-occupied Eastern Europe like Auschwitz
in Poland, Buchenwald, high on a wooded hill called the
Ettersberg, was still a place of immense suffering.
An estimated 56,000 people from all over Europe died
between 1937 and 1945, starved and worked to death in
horrendous conditions, killed in medical experiments or
summarily executed.
They included some 8,000 Soviet prisoners of war killed
by "Genickschuss" — a bullet in the back of the neck. Others
prisoners were sent eastwards to the gas chambers or
perished in "death marches" in the final weeks of the war.
Around 250,000 people were imprisoned in Buchenwald
between 1937 and 1945 and in its 136 nearby sub-camps where
prisoners carried out forced labour in factories for the
Nazi war effort.
They included Jews, Roma, Sinti, gays, the disabled,
Jehova’s Witnesses and real and imagined political opponents
of Hitler from all over Nazi-occupied Europe including
France, Ukraine, Poland and the Netherlands.
When the horrified Sixth Tank Division of the Third US
Army arrived at Buchenwald on April 11, 1945, they found
21,000 inmates, many dangerously emaciated. Also there were
900 adolescents and children, some as young as four.
A week earlier, the Ohrdruf sub-camp had been liberated
by the 89th Infantry Division, which included US President
Barack Obama’s great uncle Charlie Payne. Obama visited
Buchenwald in June 2009.
After World War II, the Soviet secret police, the NKVD,
took over the camp, imprisoning some 28,500 people there
until 1950 in inhumane living conditions, mostly former Nazi
party members, local officials and police.
More than 7,100 died, their bodies dumped in mass graves.
BUCHENWALD, Germany, April 11, 2010 (AFP) - Survivors and
dignitaries marked on Sunday 65 years since the US army
liberated Buchenwald, one of the largest and most notorious
Nazi concentration camps on German soil in World War II.
"The majority of my comrades are dead, they are no longer
with us," said Guenther Pappenheim, 84, one of around 90
survivors from the camp near Weimar in central Germany who
came to take part in a solemn ceremony.
"But we have the great wish, the great request, that the
memory of the victims of fascist terror, that the comrades
who lost their lives in Buchenwald, live on our hearts ...
and are never forgotten."
Although technically not an extermination camp, all of
which were in German-occupied Eastern Europe like Auschwitz
in Poland, Buchenwald, high on a wooded hill called the
Ettersberg, was still a place of immense suffering.
An estimated 56,000 people from all over Europe died
between 1937 and 1945, starved and worked to death in
horrendous conditions, killed in medical experiments or
summarily executed.
They included some 8,000 Soviet prisoners of war killed
by "Genickschuss" — a bullet in the back of the neck. Others
prisoners were sent eastwards to the gas chambers or
perished in "death marches" in the final weeks of the war.
Around 250,000 people were imprisoned in Buchenwald
between 1937 and 1945 and in its 136 nearby sub-camps where
prisoners carried out forced labour in factories for the
Nazi war effort.
They included Jews, Roma, Sinti, gays, the disabled,
Jehova’s Witnesses and real and imagined political opponents
of Hitler from all over Nazi-occupied Europe including
France, Ukraine, Poland and the Netherlands.
When the horrified Sixth Tank Division of the Third US
Army arrived at Buchenwald on April 11, 1945, they found
21,000 inmates, many dangerously emaciated. Also there were
900 adolescents and children, some as young as four.
A week earlier, the Ohrdruf sub-camp had been liberated
by the 89th Infantry Division, which included US President
Barack Obama’s great uncle Charlie Payne. Obama visited
Buchenwald in June 2009.
After World War II, the Soviet secret police, the NKVD,
took over the camp, imprisoning some 28,500 people there
until 1950 in inhumane living conditions, mostly former Nazi
party members, local officials and police.
More than 7,100 died, their bodies dumped in mass graves.
BUCHENWALD, Germany, April 11, 2010 (AFP) - Survivors and
dignitaries marked on Sunday 65 years since the US army
liberated Buchenwald, one of the largest and most notorious
Nazi concentration camps on German soil in World War II.
"The majority of my comrades are dead, they are no longer
with us," said Guenther Pappenheim, 84, one of around 90
survivors from the camp near Weimar in central Germany who
came to take part in a solemn ceremony.
"But we have the great wish, the great request, that the
memory of the victims of fascist terror, that the comrades
who lost their lives in Buchenwald, live on our hearts ...
and are never forgotten."
Although technically not an extermination camp, all of
which were in German-occupied Eastern Europe like Auschwitz
in Poland, Buchenwald, high on a wooded hill called the
Ettersberg, was still a place of immense suffering.
An estimated 56,000 people from all over Europe died
between 1937 and 1945, starved and worked to death in
horrendous conditions, killed in medical experiments or
summarily executed.
They included some 8,000 Soviet prisoners of war killed
by "Genickschuss" — a bullet in the back of the neck. Others
prisoners were sent eastwards to the gas chambers or
perished in "death marches" in the final weeks of the war.
Around 250,000 people were imprisoned in Buchenwald
between 1937 and 1945 and in its 136 nearby sub-camps where
prisoners carried out forced labour in factories for the
Nazi war effort.
They included Jews, Roma, Sinti, gays, the disabled,
Jehova’s Witnesses and real and imagined political opponents
of Hitler from all over Nazi-occupied Europe including
France, Ukraine, Poland and the Netherlands.
When the horrified Sixth Tank Division of the Third US
Army arrived at Buchenwald on April 11, 1945, they found
21,000 inmates, many dangerously emaciated. Also there were
900 adolescents and children, some as young as four.
A week earlier, the Ohrdruf sub-camp had been liberated
by the 89th Infantry Division, which included US President
Barack Obama’s great uncle Charlie Payne. Obama visited
Buchenwald in June 2009.
After World War II, the Soviet secret police, the NKVD,
took over the camp, imprisoning some 28,500 people there
until 1950 in inhumane living conditions, mostly former Nazi
party members, local officials and police.
More than 7,100 died, their bodies dumped in mass graves.
BUCHENWALD, Germany, April 11, 2010 (AFP) - Survivors and
dignitaries marked on Sunday 65 years since the US army
liberated Buchenwald, one of the largest and most notorious
Nazi concentration camps on German soil in World War II.
"The majority of my comrades are dead, they are no longer
with us," said Guenther Pappenheim, 84, one of around 90
survivors from the camp near Weimar in central Germany who
came to take part in a solemn ceremony.
"But we have the great wish, the great request, that the
memory of the victims of fascist terror, that the comrades
who lost their lives in Buchenwald, live on our hearts ...
and are never forgotten."
Although technically not an extermination camp, all of
which were in German-occupied Eastern Europe like Auschwitz
in Poland, Buchenwald, high on a wooded hill called the
Ettersberg, was still a place of immense suffering.
An estimated 56,000 people from all over Europe died
between 1937 and 1945, starved and worked to death in
horrendous conditions, killed in medical experiments or
summarily executed.
They included some 8,000 Soviet prisoners of war killed
by "Genickschuss" — a bullet in the back of the neck. Others
prisoners were sent eastwards to the gas chambers or
perished in "death marches" in the final weeks of the war.
Around 250,000 people were imprisoned in Buchenwald
between 1937 and 1945 and in its 136 nearby sub-camps where
prisoners carried out forced labour in factories for the
Nazi war effort.
They included Jews, Roma, Sinti, gays, the disabled,
Jehova’s Witnesses and real and imagined political opponents
of Hitler from all over Nazi-occupied Europe including
France, Ukraine, Poland and the Netherlands.
When the horrified Sixth Tank Division of the Third US
Army arrived at Buchenwald on April 11, 1945, they found
21,000 inmates, many dangerously emaciated. Also there were
900 adolescents and children, some as young as four.
A week earlier, the Ohrdruf sub-camp had been liberated
by the 89th Infantry Division, which included US President
Barack Obama’s great uncle Charlie Payne. Obama visited
Buchenwald in June 2009.
After World War II, the Soviet secret police, the NKVD,
took over the camp, imprisoning some 28,500 people there
until 1950 in inhumane living conditions, mostly former Nazi
party members, local officials and police.
More than 7,100 died, their bodies dumped in mass graves.
BUCHENWALD, Germany, April 11, 2010 (AFP) - Survivors and
dignitaries marked on Sunday 65 years since the US army
liberated Buchenwald, one of the largest and most notorious
Nazi concentration camps on German soil in World War II.
"The majority of my comrades are dead, they are no longer
with us," said Guenther Pappenheim, 84, one of around 90
survivors from the camp near Weimar in central Germany who
came to take part in a solemn ceremony.
"But we have the great wish, the great request, that the
memory of the victims of fascist terror, that the comrades
who lost their lives in Buchenwald, live on our hearts ...
and are never forgotten."
Although technically not an extermination camp, all of
which were in German-occupied Eastern Europe like Auschwitz
in Poland, Buchenwald, high on a wooded hill called the
Ettersberg, was still a place of immense suffering.
An estimated 56,000 people from all over Europe died
between 1937 and 1945, starved and worked to death in
horrendous conditions, killed in medical experiments or
summarily executed.
They included some 8,000 Soviet prisoners of war killed
by "Genickschuss" — a bullet in the back of the neck. Others
prisoners were sent eastwards to the gas chambers or
perished in "death marches" in the final weeks of the war.
Around 250,000 people were imprisoned in Buchenwald
between 1937 and 1945 and in its 136 nearby sub-camps where
prisoners carried out forced labour in factories for the
Nazi war effort.
They included Jews, Roma, Sinti, gays, the disabled,
Jehova’s Witnesses and real and imagined political opponents
of Hitler from all over Nazi-occupied Europe including
France, Ukraine, Poland and the Netherlands.
When the horrified Sixth Tank Division of the Third US
Army arrived at Buchenwald on April 11, 1945, they found
21,000 inmates, many dangerously emaciated. Also there were
900 adolescents and children, some as young as four.
A week earlier, the Ohrdruf sub-camp had been liberated
by the 89th Infantry Division, which included US President
Barack Obama’s great uncle Charlie Payne. Obama visited
Buchenwald in June 2009.
After World War II, the Soviet secret police, the NKVD,
took over the camp, imprisoning some 28,500 people there
until 1950 in inhumane living conditions, mostly former Nazi
party members, local officials and police.
More than 7,100 died, their bodies dumped in mass graves.
BUCHENWALD, Germany, April 11, 2010 (AFP) - Survivors and
dignitaries marked on Sunday 65 years since the US army
liberated Buchenwald, one of the largest and most notorious
Nazi concentration camps on German soil in World War II.
"The majority of my comrades are dead, they are no longer
with us," said Guenther Pappenheim, 84, one of around 90
survivors from the camp near Weimar in central Germany who
came to take part in a solemn ceremony.
"But we have the great wish, the great request, that the
memory of the victims of fascist terror, that the comrades
who lost their lives in Buchenwald, live on our hearts ...
and are never forgotten."
Although technically not an extermination camp, all of
which were in German-occupied Eastern Europe like Auschwitz
in Poland, Buchenwald, high on a wooded hill called the
Ettersberg, was still a place of immense suffering.
An estimated 56,000 people from all over Europe died
between 1937 and 1945, starved and worked to death in
horrendous conditions, killed in medical experiments or
summarily executed.
They included some 8,000 Soviet prisoners of war killed
by "Genickschuss" — a bullet in the back of the neck. Others
prisoners were sent eastwards to the gas chambers or
perished in "death marches" in the final weeks of the war.
Around 250,000 people were imprisoned in Buchenwald
between 1937 and 1945 and in its 136 nearby sub-camps where
prisoners carried out forced labour in factories for the
Nazi war effort.
They included Jews, Roma, Sinti, gays, the disabled,
Jehova’s Witnesses and real and imagined political opponents
of Hitler from all over Nazi-occupied Europe including
France, Ukraine, Poland and the Netherlands.
When the horrified Sixth Tank Division of the Third US
Army arrived at Buchenwald on April 11, 1945, they found
21,000 inmates, many dangerously emaciated. Also there were
900 adolescents and children, some as young as four.
A week earlier, the Ohrdruf sub-camp had been liberated
by the 89th Infantry Division, which included US President
Barack Obama’s great uncle Charlie Payne. Obama visited
Buchenwald in June 2009.
After World War II, the Soviet secret police, the NKVD,
took over the camp, imprisoning some 28,500 people there
until 1950 in inhumane living conditions, mostly former Nazi
party members, local officials and police.
More than 7,100 died, their bodies dumped in mass graves.
Nazi camp Buchenwald marks 65 years since
liberation
BUCHENWALD, Germany, April 11, 2010 (AFP) - Survivors
and dignitaries marked on Sunday 65 years since the US army liberated
Buchenwald, one of the largest and most notorious Nazi concentration
camps on German soil in World War II.
"The majority of my comrades are dead, they are no longer with us," said
Guenther Pappenheim, 84, one of around 90 survivors from the camp near
Weimar in central Germany who came to take part in a solemn ceremony.
"But we have the great wish, the great request, that the memory of the
victims of fascist terror, that the comrades who lost their lives in
Buchenwald, live on our hearts ... and are never forgotten."
Although technically not an extermination camp, all of which were in
German-occupied Eastern Europe like Auschwitz in Poland, Buchenwald,
high on a wooded hill called the Ettersberg, was still a place of
immense suffering.
An estimated 56,000 people from all over Europe died between 1937 and
1945, starved and worked to death in horrendous conditions, killed in
medical experiments or summarily executed.
They included some 8,000 Soviet prisoners of war killed by "Genickschuss"
— a bullet in the back of the neck. Others prisoners were sent eastwards
to the gas chambers or perished in "death marches" in the final weeks of
the war.
Around 250,000 people were imprisoned in Buchenwald between 1937 and
1945 and in its 136 nearby sub-camps where prisoners carried out forced
labour in factories for the Nazi war effort.
They included Jews, Roma, Sinti, gays, the disabled, Jehova’s Witnesses
and real and imagined political opponents of Hitler from all over
Nazi-occupied Europe including France, Ukraine, Poland and the
Netherlands.
When the horrified Sixth Tank Division of the Third US Army arrived at
Buchenwald on April 11, 1945, they found 21,000 inmates, many
dangerously emaciated. Also there were 900 adolescents and children,
some as young as four.
A week earlier, the Ohrdruf sub-camp had been liberated by the 89th
Infantry Division, which included US President Barack Obama’s great
uncle Charlie Payne. Obama visited Buchenwald in June 2009.
After World War II, the Soviet secret police, the NKVD, took over the
camp, imprisoning some 28,500 people there until 1950 in inhumane living
conditions, mostly former Nazi party members, local officials and
police.
More than 7,100 died, their bodies dumped in mass graves.
Napomena:
"Na
Omiškoj Stini" je bila sastavni dio naslovnice
WWW.ALMISSA.COM-a od 11. travnja 2003. godine. Ista je proglašena
"Službenom
himnom grada Omiša" 16. svibnja 2004. godine.
May 16th, 2008
Saint John of Nepumuk - protector of the City of Omiš
(May 16th-City Day)
Sveti Ivan Nepomuk - zaštitnik
grada Omiša
(16. svibanj-Dan grada)
- IGNAZ STERN, German painter, active in Italy (b. 1679,
Mauerkirchen, d. 1748, Roma)
Popis dobitnika javnih priznanja
Grada Omiša u 2008. godini.
Plakete Grada
Omiša dobili su:
- Športska udruga malog
nogometa Omiš povodom četrdesete obljetnice
djelovanja
kojim Udruga njeguje malonogometnu tradiciju u gradu
Omišu.
- Ugo Matulić za
izradu i uređivanje
web stranice
www.almissa.com kojom predstavlja
grad Omiš i njegove običaje.
- Vinka Milatić, prof.
za doprinose u razvoju srednjoškolskog obrazovanja u
gradu
Omišu.
- Marija Pešić, prof.
za doprinose u razvoju srednjoškolskog obrazovanja u
gradu
Omišu.
- Ana Čagalj, prof. za doprinose u razvoju
srednjoškolskog obrazovanja u gradu Omišu.
/Plaketa
Grada Omiša dodjeljuje se fizičkim i pravnim osobama
prigodom njihovih obljetnica i drugih obljetnica za
trajniju, općepriznatu djelatnost kojom su
pridonijeli razvoju grada Omiša, kao i za uzorne
uspjehe u radu, zasluge za napredak grada te
unapređivanje kvalitete življenja u gradu./
Skupnu nagradu
Grada Omiša dobila je:
- Narodna knjižnica
Omiš za uzoran rad te pokretanje vlastite izdavačke
djelatnosti
kojom afirmira zavičajno i lokalno stvaralaštvo
Omiša.
/Godišnja
Nagrada Grada Omiša dodjeljuje se fizičkim osobama
(osobna nagrada) te poduzećima, ustanovama, udrugama
građana i drugim pravnim osobama (skupna
nagrada) za
rezultate u radu postignute u protekloj godini./
Osobne nagrade Grada Omiša dobili su:
- Andro Tomasović,
dipl. oec. za doprinos razvitku turizma u gradu
Omišu
izgradnjom Hotela “Plaža”.
- Edurad Tudor, prof. za doprinos u razvoju i
afirmaciji Festivala dalmatinskih klapa
Omiš.
/Osobna Nagrada Grada Omiša
dodjeljuje se građanima pojedincima, a skupna
pravnim osobama za doprinose ugledu, izgradnji i
napretku grada Omiša, kao i za najviše zasluge i
postignuća u jednoj ili više oblasti društvenog ili
gospodarskog života u gradu Omišu./
Nagrade Grada
Omiša za životno djelo dobili su:
- dr. Sabina Katušić
Zlatar za požrtvovno liječenje djece, kojima je
posvetila cijeli svoj
život te obrazovanje odraslih iz područja zaštite
zdravlja najmlađih.
- monsinjor don Frane Mihanović
za znanstveni rad i osobne doprinose u očuvanju
bogate književne, kulturne i povijesne baštine
Poljica te publicističko i humanističko
djelovanje.
/Nagrada
Grada Omiša za životno djelo dodjeljuje se osobama
koje su svojim dugogodišnjim radom ili određenim
djelom dale izuzetan doprinos u jednoj ili više
oblasti društvenog ili gospodarskog života grada
Omiša./
Imendan Webmeštra WWW.ALMISSA.COM-a i Blogmeštra
WWW.ALMISSA.COM Bloga !
St. Hugh of Grenoble
Born near Valence in the Dauphiné,
France, in 1052; died in Grenoble, France, on April 1, 1132;
canonized by Pope Innocent II in 1134.
St. Hugh of Grenoble was named a saint two years after his
death in 1132. He resisted the power of the rich men of his diocese
who did not like his concern for the poor. Hugh was a bishop for 52
years, from the age of 27.
"Let love be sincere... love one another with mutual
affection... anticipate one another in showing honor... "
Napomena:"Na
Omiškoj Stini"
je bila sastavni dio naslovnice WWW.ALMISSA.COM-a od 11.
travnja 2003. godine. Ista je proglašena "Službenom
himnom grada Omiša" 16. svibnja 2004. godine.
February
11th, 2008
90. obljetnica smrti (pogubljenja) Mate Brničevića
Početak
sloma Austro-Ugarske Monarhije
11. veljače,
1918. godine
Rođen: ? u Krilu Jesenice
Preminuo: 11. veljače
1918. u Boki Kotorskoj
"Ja ne žalim što sam učestvovao u pobuni. Ja ne žalim
što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji
život našem narodu".
- Mate Brničević
Uvod
Već 1917. godine zabilježene su demonstracije mornara u ratnim
lukama Austro-Ugarske. U Puli su se iskazali proturatni protesti a
bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11000 radnika arsenala koji su
tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine.
Iz Kumbora je u Brindisi prebjegla posada hidroaviona K-307. Iz
Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11. Mornari František
Kautzky (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su bijeg iz Pule
torpiljarkom T-80, ali su izdani te osuđeni na smrt i streljani.
Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova Erzherzog,
Prinz Eugen i Aspern, otkazivali su poslušnost zapovjedništvu. Zbog
neposluha su kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama 35 pripadnika
Hidrobaze. Zbog besmislenih produljenja ratnih operacija, sve
lošijih uvjet života, teškog položaja slavenskih narodnosti, te
odjeka oktobarske revolucije, nemiri su se širili.
"Monarch"
"Kaiser Karl VI"
U početku 1918. godine u Boki Kotorskoj su se nalazili ovi
austrougarski ratni brodovi: oklopnjača Monarch, oklopni krstaši
Sankt Georg i Kaiser Karl VI, Krstarice Helgoland, Kaiser Franz
Joseph I, Novara, i Saida, razarači Balaton, Orjen, Tatra, Csepel,
Warasdiner, Dinara, Scharfschutze i Huszar. Osim toga bilo je još 18
torpiljarki,, 3 njemačke i nekoliko austrougarskih podmornica, zatim
pomoćni brodovi: brod radiona Gee, stara oklopnjača Kronprinz
Erzherzog Rudolf za obranu ulaza u zaljev, brod-vojarna Kaiser Max i
Tivtu, brod radiona Cyclop i tegljač Buffel također u Tivtu. U
Kumboru je bilo nekoliko izviđačkih aviona. U mornaričkom arsenalu u
Tivtu je radilo oko 300 radnika. U Đenovićima se nalazila
podmornička baza. U Boki Kotorskoj je bilo na početku 1918. godine
oko 6000 pripadnika kopnene vojske. Flotom je zapovijedao
kontraadmiral Aleksander Hansa sa oklopnog krstaša Sankt Georg, a
bio je izravno potčinjen zapovjedništvu ratne mornarice u Puli.
Početak
pobune
Pobuna mornara u Boki Kotorskoj počela je u podne 1. veljače 1918.
godine na brodovima Sankt Georg i Gea kada je oko šest tisuća
mornara austrougarske ratne flote uzelo je komandu u svoje ruke i
istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u zalijevu Boke
Kotorske. To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u
Austrougarskoj monarhiji, već je, po izveštaju srpskog vojnog atašea
u Padovi, pobuna mornara bila "rezultat lenjinističkih ideja koje su
se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile
poznatu surovu disciplinu".
S.M.S. "Sankt Georg"
(A. Kircher)
Mornari su preuzeli komandu a carske oficire na
čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom internirali u brodskim
kabinama. Na čelu pobune su bili František Raš (izvan broda), Anton
Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate
Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi sa komandnog
broda Sankt Georg, dok je na čelu pobune broda Gea bio Mate
Brničević. Topovskim je plotunom spriječeno isplovljivanje
razarača Csepel, a red su održavale naoružane patrole koje su
kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu. Međutim zbog niza
propusta vodstva pobune uglavnom zbog toga što su komunikacije i
dalje bile pod nadzorom službenih vlasti, i odlučnosti vlasti da i
oružanom silom spriječe ustanike u ostvarenju nauma, makar i po
cijenu potapljanja većine brodova, te lukavim vođenjem pregovora u
cilju dobivanja u vremenu, ustanak je pomalo jenjavao. Jedna struja
ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i
pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u
Boki. Zapovjedništvo je 2. veljače uputilo ultimatum pobunjenim
mornarima, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva a njemačkim
podmornicama naložilo potapljanje brodova Gea i Sankt Georg.
Određeno je da se nepoverljive jedinice koje su uglavnom činili
Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim jedinicama.
Gušenje
pobune
Pobuna je ugušena već slijedeceg dana nakon
dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro 3. veljače,
1918. godine u Boku je uplovio ratni sastav od 3 bojna broda, 4
razarača i 8 torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu
vlast na zaposjednutim brodovima.
Pred
redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od
toga je 48% bilo južnoslavenskog podrijetla, 20% talijanskog, 13%
Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Mađara, a ostalo su bili
Poljaci, Rumunji i Ukrajinci. Iako je bilo uhićeno oko tisuću
dvjesta mornara, pred prijeki sud izvedeno je samo njih devedeset
osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih
je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na
smrt streljanjem.
Svjedok izvršenja kazne
don Niko Luković, svećenik iz Prčnja
Poznati
cetinjski književnik i povijesničar Niko Simov Martinović zapisao je
izjavu don Nike Lukovića koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio
svećenik. On je dobio naređenje u kome je stajalo da su František
Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u
Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate
Brničević, artiljerac iz Jesenica u Poljicama kraj Splita, odlukom
prijekog vojnog suda u Kotoru osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem,
da će se kazna nad imenovanima izvršiti 11. veljače, 1918. godine u
7 sati ujutro u Škaljarima i da je njegova (don Nikina) dužnost da
sutradan u 5 sati ujutro ne izlazi iz svoje sobe, a od 5 ujutro do 7
da bude sa osuđenicima i da ih vjerski pripremi za smrt.
Raskalašeni oficiri
"Od
uznemirenosti nijesam spavao, govorio je don Niko. Točno u 5 sati
ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima
prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je
predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac)
Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: “Ta
presuda je pucanje na pravdu!” Zatim su trojica mornara odvedeni u
jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda
se obratio Lukoviću: "a sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost
da osuđene pripravite na smrt i da im olakšate zadnje časove života".
Don Niku su najpre odveli u ćeliju gde su bili Raš, Šižgorić i
Grabar.
Pomorski oficir
Austro-Ugarske Monarhije
"Šižgorić
je od ljutine razderao bluzu, priča don Niko, i jedno dugme sa
njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru.
Raš je bio pribran. On mi je rekao: “Ja neću da ništa tajno
ispovijedam. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalista borio
sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A
u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat koji vode Njemačka
i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu, mornara da se sruši
Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši
oficiri koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi
gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se desilo u Rusiji.
Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve
narode svijeta i donijeti im mir i pravdu'".
Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: "Tako je!"
Don
Niko je počeo da tješi osuđene mornare priznajući da oni idu na
drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar.
Na
to mu je Šižgorić
odgovorio: "Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi
hoćemo da živimo na ovom svijetu i da radimo za narod".
Pucate u pravdu!
Mate
Brničević
"Anton Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove sa kojima
se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega
mislili. On je od njih trebao da napravi nove ljude, borce za novo
društvo, a nije uspjeo ni da ih vidi.
Mate
Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na
brodu “Gea”, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana.
“Ja ne žalim, rekao je Mate, što sam učestvovao u pobuni. Ja ne
žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti
bolji život našem narodu'".
U
sedam sati mornari su već bili izvedeni na streljalište na livadi
ispod gradskog groblja u Škaljarima. Svjedok, don Niko, priča:
"Raš
nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika
Mađara, pod komandom jednog kapetana Mađara. Šižgorić je gledao osam
strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život
borili, hoćete da nas strijeljate”. Na to je jedan od vojnika, koji
su trebali da pucaju, pao onesvješćen. Prva naredba nije izvršena
dok se onesvješćeni nije zamenio drugim.
Komandant je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nijesu htjeli
da pucaju. Komandant je dao treći put znak za paljbu. Neposredno
prije paljbe Raš je uzviknuo: 'Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!'
Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio
ranjen. Na to su, po komandi, pripucala dva vojnika i dotukla ga".
Padala je kiša, piše Niko Simov na kraju izjave don Nike Lukovića.
Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u
Škaljarima je bio mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela crvenih
mornara. Ali njihove riječi nijesu mogli zakopati. Njihovo djelo se
čulo i van naših planina i našeg mora.
Priredio: Ugo Matulić
Izvori tekstova:
1.
“MRTVA MORA” (TEHNIČKA I INDUSTRIJSKA MEĐUDJELOVANJA KONTINENTALNE SREDNJE
EUROPE I MEDITERANA)- Voditelj projekta: Prof. dr. sc. Kalman Žiha, dipl. ing.
Brodogradnje [Zagreb-Budimpešta, 2002.]
S lijeva na desno dolje: Drago
Lelas, Stipe Baraban, Rade
Pešić (Jadranov), Miro
Pešić (Jadranov),
Ivan (Ivo) Pešić-Tale, Luka Baučić-Guilo,
Nediljko Lelas-Diko, Ante Baučić-Lav,
Ante Čečuk-Jola, Mate
Pešić-Bakaja, Pere
Pešić (Ivilov), Đeki
Pocrnjić, Neno Lelas,
Ivo Stanić-Đule,
Marijan Lelas, ?, Rade
Pešić (Marketin), Ivan
Pešić-Zmaj, Stipe
Pešić-Poštar, Frane
Pešić (Jadranov), Marin Mindoljević
(1922-2007)
,
?, ?, Mladen Lelas, Nikola Lelas-Kralj, Marijo Popovac-Pope
i Tino Mindoljević.
- Molimo
posjetitelje ovih stranica da nam pošalju imena ostalih osoba sa ove
fotografije - Fala lipa... Webmeštar.
Omiš, Croatia
- late 1960s
S lijeva na desno:
Ante Rogošić-Gajo, Vinko Bilopavlović,
Ivo Popovac, Ivo Stanić-Đule
i Nikola (Niko) Puljević - Omiš,
sredinom 1960-ih
[Pritisnite za uvećanu sliku!]
From left to right:
Ante Rogošić-Gajo, Vinko Bilopavlović,
Ivo Popovac, Ivo Stanić-Đule
and Nikola (Niko) Puljević - Omiš,
mid 1960s
-
Molimo posjetitelje da
nam pošalju fotografije, tekstove i razne druge informacije u svezi s legendom našega maloga mista - Marinom Mindoljevićem. Fala lipa... Webmeštar.
- Wembeštar, ovog internet
portala, nije baš najbolje bija razumija barba Marina kad je on s njin
bija razgovara priko telefona 7. kolovoza, 2006.
godine.
Preminuo Ante Vrlika-
Poznati kuglač, kuglački djelatnik i dugogodišnji trener
kuglačkog kluba "Poštar" - Split, te u više navrata i trener
reprezentacije Hrvatske, iz vremena prije osamostaljenja. U Isto vrijeme
bio je i predsjednik Kuglačkog saveza Hrvatske i Jugoslavije.
Nastupio je u redovima KK "Poštar" - Split, kada su donijeli prvu
titulu europskog prvaka Splitu, 1969. godine.(News
- Arts, Culture &...)
Povijesna sjednica Hrvatskog Sabora,
na kojoj je 8. listopada 1991. godine donesena ključna odluka kojom su
raskinuti državno-pravni donosi s bivšom državom (SFRJ),
izraz je težnji i vlastitog izbora hrvatskog naroda da svoj hod u budućnost
nastavi kao potpuno samostalna i suverena država.
U ponedjeljak,
1.listopada, 2007. u 10:30 h kod župne crkve sv.
Ciprijana u Gatima obilježit će se
65. obljetnica
pokolja koji su četnici popa Đujića izvršili nad poljičkim
pukom u Gatima,
kada je mučki ubijeno 95 osoba. Sveta misa zadušnica za sve
ubijene je u 10:30 h, a
komemoracija s polaganjem vijenaca također kod
župne crkve u 11:15 h... Gata i ljudi ovog kraja nikad neće
zaboraviti 1. listopada 1942. Najmlađa od 79 žrtava
imala je devet mjeseci, a najstarija 87 godina. Nekolicina
preživjelih Gaćana toga je dana izgubila svu bližu i daljnju
rodbinu, a sva su Gata bila zapaljena i uništena...
"Kamena Klupa"("Povijesni
trenutak" - History of Omiš,
Croatia)
Posveta Mirjane
Dimitrijević-Radojević-Mimica
(po tati, suprugu i mami) Ugu Matuliću
i svima onima kojima je Kamena Klupa ikada ista značila...
u svezi donošenja
odluke gradskog poglavarstva Grada Omiša
o rušenju
Kamene Klupe...
Najlipši
poklon koji je www.almissa.com mogla dobit za proslavu
četvrte obljetnice
postojanja... u pošiljci Tonija Kusanovića-Kuse...
fotografije iz "Kolekcije
Ante i Gracijele Munitić"
Webmeštar neslužbenog
internet portala Grada Omiša se još jednom zahvaljuje unuci dr. Tome Mimice, Nedi
Mimici-Dukić,
na fotografijama i jednom od vrijednih dokumenata njenog djeda, a isto tako i
njegovom sinu Nenadu Mimici na dodatnim informacijama.
- Ovim
popisom
želimo obuhvatiti sve poginule i nestale, kao i one koji su
umrli
od
posljedica rata, a koji su podrijetlom
iz omiškog kraja, neovisno o tome gdje su živjeli
prije uključivanja u obranu Domovine.
Unatoč znatnom trudu, vjerujemo da nam nije uspjelo popisati sve stradalnike Domovinskog rata, a
možda i neki podaci u ovom
popisu nisu točni.
Zato molimo sve one
koji nam mogu i žele pomoći
da se ovaj popis dopuni
ili možebitne greške isprave, da svoje prijedloge pošalju na
gore navedenu e-mail adresu.
Napomena: Informacije preuzete,
uz odobrenje glavnog i odgovornog urednika Ivana Banića,
iz "Omiškog
Ljetopisa", Župe
Sv. Mihovila Arkanđela
u Omišu;
Godina I., Broj: 1 - Omiš,
2002. godine.
- Ovim
popisom, koji će
biti upotpunjen u idućih
nekoliko dana, su obuhvaćena
imena Omišana
poginulih u
NOB-u kao i onih
koji su
umrli
od
posljedica
rata.
The 2007 observance
of the International Day of Commemoration in memory of the
victims of the Holocaust will be held in the General
Assembly Hall at United Nations Headquarters on 29 January
from 10:30am to 12:30pm.
"The International Day in memory of the victims of
the Holocaust is thus a day on which we must reassert
our commitment to human rights. [...]
We must also go beyond remembrance, and make sure that
new generations know this history. We must apply the
lessons of the Holocaust to today’s world. And we must
do our utmost so that all peoples must enjoy the
protections and rights for which the United Nations
stands."