Tragom broja 35486 (Pave Matulic)

Omiš, Croatia

"Poruka Borca" - Split, veljača 1972. godine

Tamo, gdje sive litice ponosno nadvisuju ušće Cetine, korača čovjek. Rođen za tiho radovanje i vedri osmijeh, za jedno postupno i mirno stasanje do dana muževnih i hrabrih.

Onoga dana, kada je 1942. zlokobno zatutnjila tokom Cetine i ljudskih htijenja, kao sekretar mjesne organizacije SKOJ-a Omiš dao je svoj doprinos patriotizmu, pišući i lijepeći razne parole.

"Pomozite partizane toplom odjećom!" vid je jedne njegove akcije mladosti, cijena njenog prkosa. Jer, slijedi slobodom plaćen danak najprije ustašama, a potom Talijanima, kojima izručen, neposrednije osjeća hladnu osamu zatvorskih ćelija sv. Roka u Splitu, a potom i ćelija Šibenika, gdje biva osuđen na šest godina i osam mjeseci strogog zatvora.

Zbogom mladosti!

Hodočašće obespravljenih

Vidjet će zatim hodočašće obespravljenih u mukotrpnom slijedu vremena, kada su njegovo ljudsko dostojanstvo, njegovo ime i prezime, i sva usputna strepljenja ljudskog bića, svedena samo na jedan jedini šturi i upečatljivo ispisani broj... I bit će neovjenčani, bezimeni mučenik, poput tolikih drugih, svirepo rastrgnute mladosti od Šibenika do Kopra u znaku logoraškog broja 2982, da bi ga već u Peruđi (Perugia) bilježili svojim pakosnim znamenjem, izraženim brojem 61! Da, bit će samo broj taj prisilni hodočasnik, ne znajući nikada na koje ga to svetište zapravo odvode.

A svetište je bila patnja! I opet će krenuti prema njoj u razrijeđenoj koloni onemoćalih i suludom ritmu točkova, što uporno grabe neizvjesnost dugih osam dana putovanja do novog odredišta - Dachau!

Lepršaju kukasti križevi ibermenšskih zloduha, dok u vagonima za stoku svakodnevno pristižu uniženi, kao nova poslastica majnkampfovskim ždralama. Ona šuti i gleda. Razmišlja... U stravičnosti koja plijeni jos nije označen njegov posljednji dan, a ipak kao da se bliži. Jer, još uvijek samo broj, ovog puta 56316, skinut do gola i s ostalima izložen nesnosnoj studeni, upinje snage da bi izdržao. Svoje nago tijelo instinktivno priklanja golotinji sapatnika, ne bi li se bar tako, udvoje, toplinom ljudske krvi i dodira malo ogrijali. Ali, zatrebat će mu još snage i izdržljivosti nakon tih dvadestetak dana provedenih u paklu Dachaua, gdje ne cvjetaju bezbrizne ruže posljednji ples u predvorju smrti...

Onda opet pokret, bestijalnom strašću raspojasan pokret prema Buchenwaldu! Ista gozba posprdnih, isto drsko likovanje nad njegovom tijelom, ukočenim od studeni i prijetećeg snijega, čiju bjelinu s vremena na vrijeme naruši poneka upravo klonula logoraška spodoba pod mlazom štrcaljki, kojima Nijemci bjesomučno "miluju" pridošle...

Ali on, čovjek - sada broj 35486 hoće da živi!

Kupanje ili...

Pa i onda kada ga nacisti s porugom tjeraju u kupatilo da bi "kužno tijelo isprao", nosi u sebi neko nadanje, ne znajući nikada da li će i ovoga puta to uistinu biti samo kupanje, ili će Nijemci ponovo upotrijebiti jedan od svojih mnogobrojnih sistema uništavanja, te umjesto tople vode u kupatilo pustiti plin! Voda kao spasenje, kao simbol života, izbjegnuti tren kobi. Preživio je, a već sutra ustreptat će pred onim zlosutnim "Loss!!" i krenuti ka kamenolomu Steinbrucka, upinjući sa nadčovječanski, da bi dosegnuo i na leđima ponio veliki kamen do logorskih vrata.

I ne samo on! U krvavom usponu do kamenoloma posrnut će bezbroj puta i opet se pridići, željan života, nastavljajući tako svoj mučenički put u ovoj đavolskoj igri, koju su nacisti izmislili da bi svojoj nezajažljivoj bestijalnosti priuštili gozbu više. A da bi satansku žeđ još bolje utažili, oni će "muzelmanima", što iz kamenoloma Steinbruck s naporom silaze kao u nekoj mrtvoj povorci, negdje na pola puta do logora prirediti još svečaniji doček... Zacvilit će logoraške cokule, nestalne na kliskoj nizbrdici, posrnut će izbezumljeni od prepada i ujeda razjarenih i na njih nahuškanih pasa. I ostat će mnogi nepomični, krvlju obliveni, u samrtnom hropcu... A on, slučajno mimoiđen u ovom masakru, nastavit će svoj put i taj svoj teški kamen ipak donijeti do logorske žice, s dušom okrvavljenom. Jer, izgubio je drugove, sudionike jednog stradanja, izgubio podršku.

U kantini

Pa ipak, jednom mjesečno i njega će "nagraditi" nekakvim novcem, čija je vrijednost izražena papirom. Kakva ironija! U kantini, koja, osim subotom, i nije radila, moći će za te 2-3 marke kupiti jedva nešto kisele repe i crnog piva. A i to će biti blagodat gladnom izmučenom, jer barem jednom mjesečno, jednog jedinog dana bit će - sit!

Životarit će tako, snalazeći se kako najbolje zna i umije, a pod rukama logoraša nicat će napori. I vještine, sadržane u umijeću da se čak i obična kutija kalodonta upotrijebi kao tintarica, a veliki čavao, dugo brušen o cigle, oblikuje u korisni nož. I bezbroj drugih vještina stvarat će se u ovom prostoru smrti, a među njima ona najveća: održati se!

I onda, iscrpit će se vrijeme vihora i vrijeme strasti. Vjesnik novog dana i novog nadanja odjeknut će i u njemu poput snažne, spasonosne zrake sunca nad buchenwaldskim grobljem neznanih. Zaurlat će sirene, otvoriti vrata ove monstruozne tvornice smrti, propustivši zauvijek one koji su preživjeli. On, čovjek, broj 35486, progovorit će slobodno, snagom srca i ožiljcima. I sa nepuna četrdesettri kilograma uključit će se u malobrojnu povorku, u onu zajedničku i neuništivu želju da se, makar i kao živi leševi, što prije vrate svome zavičaju...

Sloboda

I vratio se sivim liticama što natkriljuju kanjon Cetine, radostan što živi i djeluje. Stoga nije slučajno da što je baš on, Pave Matulić, svojevremeno u Splitu i drugim gradovima organizirao izložbu "Živima na opomenu, žrtvama na slavu"¹i što sam tom prilikom, duboko impresionirana izložbom, upisala u spomen knjigu:

Danas sam shvatila

značaj šutnje

(Žice, glad, zlostavljanja)

I sav njen ponos

Dostojanstvo preživjelih!

Vera Miletić

Izvor teksta: Novinski list "Poruka Borca" - Split, veljača 1972. godine

¹ - "ŽIVIMA NA OPOMENU, ŽRTVAMA NA SLAVU"

(Izložba iz života i rada u koncentracionim logorima, koja je bila održana u slijedećim mjestima:

1) Metlika - 1967., 2) Split - 1970., 3) Šibenik - 1970., 4) Rijeka - 1972., 5) Omiš - 1972.,

6) Split - 1973., 7) Zagorje Ob Savi - 1982., 8) Omiš - 1983., 9) Pula - 1984. i 10) Trogir - 1985.)

Fotografije: skeniranje/obrada/dizajn: Ugo Matulić

Back Top of page