www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


Rijeka Cetina kod Kučića ispreda tajnovite priče
 
 Tekst/Fotografija: Goran Gizdavčić
 
11. IX. 2006. godine
 
/Objavljeno u magazinu "Hrvatska vodoprivreda" u prosincu 2006. godine/
 

 

Bio je to dan za pamćenje.

 

                                             Kameno jezero                  [Pritisnite za uvećanu sliku!]

 

U nedjelju, 3. rujna 2006. godine, rano u jutro, uputio sam se sa rođakom Vinkom na dogovoreni izlet do skrovitog mjesta duboko u kanjonu Cetine, do pećine Javornice i Tisnih stina, uskog prolaza kojeg je rijeka Cetina u svom donjem toku  probila među stijenama.

Pošli smo od njegove kuće u zaseoku Sovulji, u selu Kučiće, u omiškoj zagori. On je sa sobom ponio vrlo malo stvari. Samo mali ruksak  u kojeg je smjestio  vrećicu jabuka i šljiva i kapu. U ruci je nosio ručni sjekač, taj mali ali moćni alat, koji nam je kasnije bio od neprocjenjive koristi. Kao iskusni lovac i dugogodišnji planinar i poznavatelj svih i najtajnijih zakutaka ovog kraja, znao je koliko je važno ne opteretiti leđa suvišnim teretom. Kod mene je bila drugačija priča. Krivo sam procijenio težinu i zahtjevnost ove male ekspedicije. U velikom foto ruksaku bilo je opreme za mjesec dana snimanja. Još da mi Vinko nije pomogao u nošenju teškog foto stativa, teško da bih u povratku bez posljedica iznio toliki teret.

 

                                                                Kameno oko                   [Pritisnite za uvećanu sliku!]

 

Bio sam opušten i veseo. Imao sam najboljeg mogućeg vodiča. Vinko je još  kao dječak počeo istraživati i pamtiti svaki put,  kamen i svako stablo i kilometrima daleko od svoje kuće. Danas često kaže da bi se i zavezanih očiju noću mogao spustiti do rijeke. Poput pravog indijanskog tragača, naučio je prepoznati tragove zečeva, jazavaca, divljih svinja. "Ovdje je, kaže, orao pojeo divljeg goluba, tamo je jazavac ostavio svoj izmet". Rijeku je od Kučića do Radmanovih mlinica  čitavu preronio i poznaje sve njene skrivene podvodne pećine. Bezbrojne su njegove priče o ribičkim i lovačkim pothvatima koje je poduzimao sa prijateljima iz sela.

Iako lovac, njegov odnos sa životinjama je poseban. Voli ih, poštuje i brine se o njima. Kosovima u polju ispred obiteljske kuće izgradio je mali bazen u kojem se mogu kupati, a lastavicama je dopustio da iznad samog stola, na stropu trijema, izgrade dva gnijezda. Čitava obitelj je mjesecima pratila njihovu nježnu brigu za mladunce i prve letove malih ptića. Ni divlje svinje, na jednoj od planinskih staza, nisu ostale bez bazena s vodom u kojem se mogu valjati i osvježiti. Šuma, brda i livade uz rijeku su posebna priča. Na svakom svom ozbiljnijem pohodu u prirodu zasadio je mladicu oraha, šljive ili lipe i uvijek brižno provjeravao njihov napredak. Putove kojima ide čisti i uklanja trnje. Jednom riječju,  skrbi za biljni i životinjski svijet u tišini, samozatajno.

 

                                                                                                                 Kučiće                   [Pritisnite za uvećanu sliku!]

 

Krenuli smo kroz polja smokava, šljiva, oskoruša i jabuka, kroz vinograde i maslinike.

A onda se put naglo počeo spuštati, okomito u dubinu kanjona. Staze su bile poput labirinta u gustoj šumi hrasta, graba i jasena. Nailazili smo još i na  mnoga druga drveća i grmove. Na vrijesak od kojeg su se nekad izrađivale grane za metle, na ljekoviti smrič, zeleniku, brijest. Na divna stabla jasena od kojeg i danas neki obrtnici izrađuju držala za motike i lopate. Tlo je na nekim mjestima bilo prekriveno velikim narančastim gljivama. Ipak Vinko nije mogao prepoznati vrstu i uvijek ih je izbjegavao brati i jesti. Gotovo posvuda po stazama mogle su se vidjeti mladice lovora koje obilato niču zahvaljujući kosovima. Oni jedu njihove bobice ali ih ne mogu sasvim probaviti, pa tako sjemenke preko njihovog izmeta ponovo dospiju u zemlju, niknu i onda se pokušavaju izboriti za malo mjesta i svjetlosti u gustoj šumi. Zanimljivo je kako i drozdovi doprinose održanju jedne vrlo ljekovite biljke, imele. Ona često, kao parazit, raste na granama hrastova. Drozdovi jedu njene žute bobice i opet je preko svog izmeta raznose na druga drveća. Zaista je zadivljujuća povezanost svih stvorenja u ovom šumskom svijetu. Na tajanstven način jedan drugom pomažu.

Krećući se dalje uskim putovima u potpunoj hladovini, naišli smo na ostatke starih kamenih kućica. Ljudi su ih davno prije gradili kao spremišta, skloništa i prenoćišta, obavljajući danima teške radove na plodnoj zemlji, na padinama i livadama uz samu rijeku. Danas je sve to napušteno, a i sama sjećanja na te dane polako blijede. Šumski potok koji tu tiho prolazi i svjetluca među kamenjem i mahovinom, govori kako je sve što je tu raslo bilo bogato natapano i kako su plodovi koje je tlo davalo bili bogati i slasni.

 

                                                    Mali slap                      [Pritisnite za uvećanu sliku!]

 

Nakon nešto više od pola sata spuštanja, približili smo se rijeci. Tu su počeli pravi problemi jer je vegetacija postala mnogo gušća, a putovi su bili zarasli u grmlje i mnoge trnovite biljke. Neki trnovi su bili poput udica za ribe i ruke su nam već imale krvave tragove. Ipak ručni sjekač je pomagao i polako smo se probijali, prateći rijeku, u pravcu Tisnih stina. U jednom trenutku preplašili smo jato divljih pataka koje se uz   bučan lepet krila premjestilo negdje dalje. One su ovdje uz gnjurce i sive čaplje uobičajeni stanovnici. Nažalost, sve teže je vidjeti riječnog ljepotana - vodomara.  

Naš cilj kao da se nekim čudom udaljavao od nas. Kad smo mu se naizgled, već sasvim bili približili, pogled na njega ipak nam je izmicao. Vinko je bio iznenađen koliko se tlo, od zadnjeg puta kad je bio ovdje, promijenilo i postalo neprohodno. Poput prave amazonske džungle. Morali smo promijeniti pravac kretanja i ponovo se početi uspinjati. I tada, na sreću, ugledali smo put koji je vodio do pećine.

Nakon stotinjak metara uspona iznad obale rijeke, ukazao nam se pogled na veliku pećinu Javornicu. Ispred nje, u hladovini stoljetnih hrastova, bilo je malo odmorište sa klupama od drvenih trupaca i ognjište. Sjeli smo, jako umorni i pogled usmjerili u njezin svod, visoko iznad nas, prekriven sa stotinjak šišmiša koji su tiho cičali. Malo kasnije, popeli smo se preko stijena gotovo do samog svoda. U jednom trenutku, iz skrivenog gnijezda, odlepršao je divlji golub. Na tlu smo primijetili ljuske od jaja. Mladi su nedavno otišli na prvi let.

 

                                     Oblačnik            [Pritisnite za uvećanu sliku!]

 

U pećini su svoja gnijezda svile i lastavice, a čest je gost, u potrazi za hranom i sova ušara. Kanjon Cetine je jedno od rijetkih mjesta u Hrvatskoj gdje obitava ovaj nenadmašni noćni lovac.

Ali ono najljepše je uskoro uslijedilo. Na lijevoj bočnoj strani pećine, ugledali smo lijepi drveni mostić koji je vodio dalje uz rub stijene. Stupili smo na njega i nakon dvadesetak metara zapljusnuo nas je predivan prizor. Bio je to vidikovac, mjesto odakle je pucao divlji pogled na kanjon i rijeku koja vijuga prema zapadu i svom  ušću. Niti 200 metara dalje, uski kameni prolaz - Tisne stine. I tada, istočnije od nas, uzvodno, do nas su doprli zvukovi, ljudski glasovi. Približavao se rafting čamac. Taj sport koji je posljednjih nekoliko godina doživio veliku ekspanziju, privukao je stotine turista željnih uzbuđenja i dobre zabave. I zaista u ovom dijelu Cetina im priređuje prava iznenađenja. Na jednom mjestu prolaz između dvije stijene u rijeci širok je jedva koliko i čamac i on ne može proći. Jednostavno nasjedne na kameno korito i tada se svi veslači moraju stisnuti na samoj sredini čamca, a skiper ga mora posebnom tehnikom zaljuljati da bi iskliznuo ponovo u rijeku. Tada se razmjerno mirna vožnja pretvara u pravu avanturu. Poželjeli smo ovo vidjeti izbliza i pojurili da na tom mjestu dočekamo slijedeći čamac. Sada nam je silazak do tog mjesta, nakon što smo sve pažljivo osmotrili sa visine, bio puno lakši. A tamo u samoj rijeci, ogromna okrugla stijena na koju smo se popeli, i na njoj velika udubina, pravo malo kameno jezero, ispunjeno kišnicom, i jedna žaba koja se velikom brzinom skrila ispod smaragdno zelene površine. Iznad površine letjeli su mali plavi leptirići i pokušavali se napojiti. Bila je sredina dana, oko 14 sati i jako vruće. A rijeka savršeno bistra i osvježavajuća. Život je posvuda bujao i budio u meni želju da se ovo nikad ne promijeni. Da nikad ništa ne oskvrne ovaj mir, ljepotu i savršen sklad. Poželio sam doći opet, u vrijeme povoljnije za fotografske zapise. Pred zalazak sunca. Ostati i doživjeti sumrak. Huk sove i pjev kosova. Dočekati zoru i vidjeti izmaglicu iznad rijeke.

 

                                                      Odrazi                         [Pritisnite za uvećanu sliku!]

 

Za manje od mjesec dana jesen će ovdje zaigrati svoju igru. Listovi na drveću plamtjet će u crvenim, žutim i smeđim odsjajima. Neki će pasti i ukrasiti vlažne riječne sprudove i kamenja uz obalu. Zalasci će postajati sve crveniji i raskošniji i na nekim mjestima mirna površina rijeke odražavat će goruće oblake sa neba. Priroda će još jednom, daleko od ljudskih očiju, izvoditi svoju neponovljivu predstavu.

Povratak sa ovog nezaboravnog mjesta nije bio lagan. On je značio uspon kroz gustu šumu, koji je potrajao gotovo dva sata. Odabrali smo nešto lakši put koji nas je odveo gotovo 2 km dalje od mjesta polaska. Vinko je na kraju uspona prepoznao vinograd svoje sestre i ponudio mi da se pogostim tek dozrelim plodovima. Kad si žedan, zar ima išta slađe od grožđa u polju. Do kuće nas je autom prebacio Vinkov nećak i sedam sati nakon polaska ovaj lijepi izlet završio je uz slasni domaći višnjev sok.

Na kraju, čovjek još može samo poželjeti da se sve ovo još jednom ponovi!

 

Goran Gizdavčić, 11. IX. 2006. godine

 www.therewaslight.net

 

          Note: Music by Johann Sebastian Bach - 22 Partita for solo violin No. 2 in D minor, BWV 1004- Chaconne; Artist: Andrés Segovia/

 

 

   Back                                                                                                            Top of page