www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


DALMACIJA OD PRAPOVIJESTI DO 1918. GODINE

feljton "Slobodne Dalmacije" 26.03.- 03.04.2004.

 

Tko su i odakle prvi stanovnici Dalmacije?

O prvim stanovnicima današnje Dalmacije ne znamo ni tko su ni odakle su došli ni kako su se našli na ovoj obali Jadrana, kojim su jezikom ili jezicima govorili i kojoj su rasi pripadali. Zna se jedino da su u 5. ili 6. tisućljeću prije Krista živjeli u dalmatinskom primorju i da ih je privlačilo more. O tomu i drugim detaljima iz povijesti Dalmacije u ovom feljtonu govore ulomci iz knjige Bože Mimice "Dalmacija od antike do 1918. godine"

Piše: Bože MIMICA

Na pitanje kako je izgledao današnji dalmatinski prostor u prapovijesno doba nije lako odgovoriti jer ga zamagljuje gusta tama davnih vremena. No, zahvaljujući znanosti daleku prošlost ipak možemo uspješno rekonstruirati. Najviše u tome pomaže arheologija koja proučava čovjekov život u ostacima materijalne i duhovne kulture, koji sadrže dragocjene podatke o njegovoj svakodnevici. Kako je to težak posao, slikovito se može reći da je poput sastavljanja goleme slagalice kojoj su mnogi dijelovi izgubljeni. Radi rekonstrukcije potpunije slike prapovijesnog vremena, prostora i životne svakodnevice arheološka otkrića uspješno dopunjuju druge znanstvene discipline.
Po svojim zemljopisnim, civilizacijskim i kulturnim značajkama Dalmacija pripada Sredozemlju, koji se kao usko vreteno proteže od Gibraltara do Sueske prevlake i Crnoga mora. Taj prostor obilježavaju brojni slični pejsaži, slijed plavih mora, civilizacije koje se slažu jedna na drugu. Putovanje Mediteranom znači otkrivanje rimskoga svijeta u Libiji, arapske prisutnosti u Španjolskoj, turskog islama u južnoslavenskim zemljama, uron u najdalju prošlost do megalitskih građevina na Malti i egipatskih piramida. Mediteran je susretanje s prastarim mitovima i legendama, upoznavanje s arhaičkim životom otočnih svjetova i specifičnom ljepotom drevnih gradova. Po svemu, on je posebno staro raskrižje, u koje se tisućljećima miješaju različiti kulturni utjecaji, šarena slika izvornog jedinstva istočnih i zapadnih civilizacijskih postignuća.

Paleolitski lovci

Izuzetno je zanimljiva geološka prošlost Dalmacije. Istraživanja govore da je u oligocenu, trećoj epohi tercijara (prije 33 do 26 milijuna godina), ovaj porostor sastavni dio velikog Dinarskog, kasnije Balkanskog poluotoka. U miocenu, prije 12 milijuna godina, Balkanski je otok kopneno vezan s južnim dijelom današnjeg Apeninskog poluotoka. Potkraj tercijara, nakon posljednjeg isušenja Sredozemnog mora prije 7 do 5 milijuna godina, u pliocenu je na području današnjeg Jadrana povremeno postojalo more okruženo velikim balkanskim otokom i nešto manjim apeninskim otocima. Kad je prije 10 tisuća godina porasla razina mora, tadašnje se kopno razdvojilo, a u središnjem dijelu Jadrana nastaje skupina pučinskih otočića, kasnije nazvana Palagruža, koja od najranijeg doba ima važnu ulogu dvosmjernog mosta između istočne i zapadne obale Jadrana.
U to doba javljaju se i prvi bliski srodnici današnjeg čovjeka a klima je hladnija. U kvartaru (od prije dva milijuna godina do danas) izmjenjuju se razdoblja umjerene klime s ledenim razdobljima. Izmjene prate oscilacije razine mora više od 100 metara. Jadransko more povremeno se širi do sadašnjeg oblika a u ledenim razdobljima smanjuje na zaljev današnje južne jadranske kotline. Arheolozi zaključuju da u to doba stepom današnjeg dna Jadrana u potrazi za hranom lutaju plemena paleolitskih lovaca- sakupljača, čije rijetke tragove nalazimo na obe jadranske obale.

Život u špiljama

Vizija Jadrana kao središnjega europskog mora (Girolamo Olgiato, 1567.)Boravak pračovjeka iz starog kamenog doba (600 do 10 tisuća godina stare ere) potvrđuju dosadašnja istraživanja Mujine pećine sjeverno od Trogira i nekih lokaliteta na Korčuli i Palagruži. Zacijelo se većina dokaza o boravku paleolitskih ljudi u ovoj prostranoj kotlini, ispresijecanoj zavojima rijeke Po i njezinim pritocima, nalazi u špiljama danas potopljenim morem. Znatno su brojniji tragovi života neolitskoga pračovjeka na cijelom istočnojadranskom području i najudaljenijim otocima.
Taj pračovjek živio je u najmlađe kameno doba, služio se oruđem i oružjem od neobrađena kamena, drva, životinjskih kostiju i drugih materijala. Hranio se skupljanjem plodova u prirodi i povremenim lovom i ribolovom, stanovao u improviziranim primitivnim nastambama, a od nevremena i opasnosti sklanjao se u brojnim kraškim špiljama poput Grapčeve na Hvaru, gdje su nađeni ostaci proste keramike, životinjskih kostiju, velika hrpa kućica morskih školjki, puževa i riba. Iz tih nalaza zaključujemo da se neolitski pračovjek služio vatrom i da je znao kuhati meso i povrće.

Privlačno more

O prvim stanovnicima današnjeg dalmatinskog područja ne znamo ni tko su ni odakle su došli. Nema gotovo nikakvih podataka kako su se našli na istočnoj obali Jadrana, kojim su jezikom ili jezicima govorili i kojoj rasi pripadali. Jedino se pouzdano zna da su u 5. ili 6. tisućljeću prije Krista živjeli u dalmatinskom primorju i da ih je privlačilo more, uz koje ostaju vezani. Isto tako, rasprostranjenost neolitskih nalaza pokazuje da je od 3 do 2 tisuće godina prije nove ere postojala na jadranskoj obali i otocima razmjerno razvijena trgovina s istočnom obalom Sredozemlja i da se prelijevala na današnju Bosnu, prelazila Balkanski poluotok i, po nekim autorima, dopirala do Podunavlja i čak do Pruta, Dnjepra, Buga i Jemena.
Pojedini nalazi u Grapčevoj špilji ukazuju i na postojanje robne razmjene istočne i zapadne jadranske obale. Osim primitivno izrađene keramike, oruđa i oružja, neolitski stanovnici dalmatinskih otoka upotrebljavaju fino kamenje za nakit, a žene im se kite ukrasima od zelenoga kamena, bazalta i prredmeta od životinjskih kosti.

 

Jesu li Iliri bili "troma duha"?

Tragove života Ilira otkrivamo u arheološkim nalazima i zapisima antičkih pisaca čije tvrdnje valja uzimati s rezervom. Tako su slabo uvjerljive i očito pisane a antipatijom tvrdnje o tome da su Iliri "veoma jaki i visoki i u boj i pogibelj uvijek spremni, ali troma duha". Ne može se očekivati da visokocivilizirani Grk piše bolje o neugodnim susjedima-barbarima pa su i tvrdnje o "rijetkom" kupanju Ilira zacijelo odnose na njihova ritualna godišnja pranja

Zacijelo nikada nećemo doznati odakle su došli Iliri i kako su živjeli na Balkanskom poluotoku i u Panoniji do polovice prvog tisućljeća prije Krista. Neke fenomene daleke ilirske prošlosti čitamo u škrtim pisanim izvorima iz kasnijih vremena te iz arheoloških nalaza. Kako antički pisci najčešće navode podatke o ratovima Ilira s Grcima, Makedoncima i Rimljanima, iz tih se izvora ne može mnogo saznati o ilirskim običajima, vjerovanjima i svakodnevici. Čak i kad im opisuju život, često su to podaci iz druge ruke ili pak znanju o jednom plemenu daju opće ilirsko značenje.

Ilirska mješavina

Znamo da su Iliri živjeli u različitim zemljopisnim i klimatskim sredinama, jedni u primorju i na otocima s blagom mediteranskom klimom, drugi u kontinentalnom području u plodnim nizinama uz velike rijeke, a treći u oštrim i surovim klimatskim uvjetima vrletnih planina današnje Crne Gore, Bosne i Slovenije. Prilagođivanje različitim životnim uvjetima stvorilo je ne samo različite običaje Ilira nego i njihove različite mentalitete.
Iliri stupaju na prapovijesnu scenu kad njihove pojedine etničke skupine dosežu određen stupanj razvitka. Na prostorima današnje Dalmacije tada žive različita ilirska plemena i plemenske zajednice, o čijem razvoju ne znamo mnogo. Problem ilirske etnogeneze vrlo je složen i još uvijek sporan. Po novijim istraživanjima, Ilirima se podrazumijeva mješavina heterogenih, iako srodnih etničkih skupina koje se nisu potpuno stopile.
Danas prevladava mišljenje da su u etnogenetskom pogledu Iliri nastali kao supstrat raznih indoeuropskih i domorodačkih skupina. Njihovo etničko oblikovanje dijeli se u tri razvojne faze: predilirsku, protoilirsku i ilirsku. Neki drže da je etnička osnovica Predilira, Protoilira i Ilira stvorena početkom željeznoga doba (prvo tisućljeće prije Krista) u eri velikih prodora stepskih naroda s istoka na Balkanski poluotok.

Nomadska kretanja

Imena većine ilirskih plemena znamo iz podataka antičkih pisaca i napisa na nadgrobnim spomenicima Ilira iz vremena rimske vladavine, jer svoje pismo nisu imali. No, broj tih plemena teško je utvrditi jer su se neka asimilirala utapanjem manjih etničkih skupina u veće. Stoga se suvremeni autori služe općenitim procjenama: jedni navode oko sedamdeset, a drugi nekoliko desetaka. Lokacije nekih ilirskih plemena precizno su utvrđene, a lociranje drugih još treba utvrditi istraživanjem.
Zacijelo je nomadski život bio glavni uzrok kretanja i seljenja pojedinih plemenskih zajednica s jedne lokacije na drugu. Dosad je utvrđeno da su Iliri nastavali područje od Epira na jugu do Istarskog poluotoka i crta Drava-Dunav-Morava. Na priobalnom prostoru do Neretve i u unutrašnjosti zapadnog dijela Balkana živjela su najznačajnija ilirska plemena Ardijejci, Daorsi i Delmati (mlađa verzija Dalmati), po kojima, zbog dugotrajnih i žestokih borbi protiv Rimljana, Dalmacija dobiva ime. Sjeverno od Krke, uz obalu, nastanjeni su Liburni, koji u prvoj polovici posljednjeg tisućljeća prije Krista dominiraju Jadranom.
Tragove svakodnevnoga života Ilira također otkrivamo u zapisima antičkih pisaca i u arheološkim nalazima. No, kad je o piscima riječ, valja s rezervom prihvaćati njihove tvrdnje jer su nerijetko površne i pristrane. Tako je jedan grčki pisac u 3. stoljeću prije Krista zabilježio da su Iliri bili veoma jaki i visoki i u boj i pogibelj uvijek spremni, ali troma duha. Budući da je visokocivilizirani Grk s antipatijom pisao o neugodnim susjedima, držeći ih barbarima, nijedna mu tvrdnja nije uvjerljiva. Istraživanja ilirskih grobnih ostataka pokazuju da muškarci u prosjeku nisu bili viši od 1,65 m, a žene od 1,53 m.

Narodna medicina

Antički pisci tvrde i to da su Iliri bili vrlo prljavi i da se peru samo tri puta u životu: pri rođenju, ženidbi i smrti. Prema grčkom geografu i povjesničaru Strabonu (1. stoljeće prije Krista) stanuju u zemunicama, iskopanim pod gnojnicama. Teško je reći koliko u njegovu iskazu ima pretjerivanja, a tvrdnje o kupanju zacijelo se odnose na ritualna pranja kakvih je tada bilo i u drugih naroda. Nemamo podataka ni o opasnim bolestima do dolaska Rimljana, koji više puta spominju kugu i druge teške epidemije. Vjerojatno je smrtnost djece bila velika, što potvrđuju dječje nekropole. Prema nadgrobnicama da se zaključiti da su muškarci prosječno živjeli 39, a žene 36 godina.
Ilirska narodna medicina bila je vrlo razvijena, a zasniva se na ljekovitim travama. Neki ilirski lijekovi popularni su u cijelom Rimskom Carstvu, osobito perunika (Iris Illyrica), što zacjeljuje čireve, uspavljuje ljude, liječi glavobolju i druge bolesti. Kad ljekovito bilje ne pomaže, bolesnici se obraćaju magijskoj medicini i domaćim vračevima. Procvat magijske medicine tumači se praznovjerjem, razvijenim kod Ilira ali i drugih naroda.
Osim praznovjerja u raznim oblicima (npr. vjerovanja da zli ljudi mogu ubijati pogledom) Iliri imaju i ružan običaj, karakterističan za primitivne narode na niskom stupnju: ubijali su ritualno neprijatelje, katkad i suplemenike te jeli njihovo meso i pili im krv. Taj kanibalizam potječe iz prapovijesnoga doba i povezan je s religiozno-magijskim vjerovanjima da će jedući meso i pijući krv neprijatelja steći njihovu snagu i sposobnosti. Neki su, kao Autorijati, i ubijali svoje ranjenike da ne padnu u neprijateljsko zarobljeništvo.

Rimljani i pacifikacija Ilira

Rim koristi pozive Isejaca i žalbe italskih trgovaca protiv ilirskog gusarenja, pa s vojskom i ratnim brodovima poražava 228. godine stare ere Teutu i smanjuje njezinu državu, uspostavlja protektorat nad južnom Ilirijom i prodire na istočnu obalu Jadrana. Pacifikacija Ilira teče sporo i teško zbog žestoka otpora pojedinih plemena, osobito Delmata, i potpuno završava do kraja 1. stoljeća prije Krista, kad se osniva provincija Dalmatia

Kad su Rimljani u 4. stoljeću prije Krista zavladali Apeninskim poluotokom i zapadnom obalom Jadrana, odlučili su proširiti vlast i na njegovu istočnu obalu, do tada u vlasti Ilira. Zato traže neposredan povod za napad na ilirsko područje.
Kao izlika vojne intervencije poslužilo im je gusarenje, koje je oduvijek bilo jedno od glavnih zanimanja Ilira.
Polovicom 3. stoljeća prije Krista Rimljani počinju osvajati ilirsko kraljevstvo, koje je pod vodstvom Ardijejaca najveći uspon doživjelo u vrijeme kralja Pleurata oko 260. godine i njegova sina Agrona. Njihova je država tada na prostoru od Krke na sjeveru do Epira na jugu obuhvaća cijelu isočnjojadransku obalu do južne granice današnje Albanije, sa središtem u Makarskom i Neretvanskom primorju.

Pad Teute

Kralja Agrona nakon smrti (231.) nasljeđuje maloljetni sin Pines, ali je stvarnu vlast ima njegova slavna maćeha Teuta. Pod pritiskom plemenskih glavara ona dopušta gusarenje i odlučuje se na osvajanje grčkih kolonija na ilirskom području Isse (Visa), Epidamnosa (Drača), Corcyre (Korčule) i drugih. Istodobno su se ilirski gusari toliko osilili da počinju ozbiljno ugrožavati plovidbu grčkih i rimskih trgovačkih brodova. Rim koristi pozive Isejaca u pomoć i žalbe italskih trgovaca pa s velikom vojskom i ratnim brodovima poražava 228. Teutu i smanjuje teritorij njezine države samo na područje oko današnje Boke Kotorske. Tako Rimljani uspostavljaju protektorat nad južnom Ilirijom.
Rimska vojska uporno prodire na istočnu jadransku obalu, s povremenim zatišjima, od pada Ilirske Države (229.) do kraja 1. stoljeća prije Krista, kad potpuno završava pacifikacija ilirskog stanovništva i osniva se provincija Dalmatia. No, pacifikacija Ilira teče sporo i teško zbog žestoka otpora pojedinih plemena, osobito Delmata s kojima Rimljani od 156. ratuju s promjenljivim uspjehom.
Tek kad Oktavijan August, nakon pobjede suparnika u drugom trijumviratu Marka Antonija i Emilija Lepida, postaje prvi rimski car, odlučuje se za radikalno rješenje ilirskog pitanja. Iskrcao se na južnoj jadranskoj obali, relativno lako svladao desetak ilirskih plemena te otplovio na Melitu (Mljet) i Corcyru (Korčulu) kazniti njihove žitelje zbog gusarenja. Sve je mlade ljude dao pogubiti, a starije je prodao u roblje. Pošto je pokorio Liburne, također poznate gusare, i oduzeo im sve lađe, napada Dalmate koji su mu pružali najžešći otpor. Čak su u jednoj bitki ranili Oktavijana u koljeno. Konačno je 29. godine prije Krista proslavio svoj trijumf nad Dalmatima, a od ratnog plijena sagradio u Rimu knjižnicu nazvanu po njemu Octaviana.

Rimsko pravo

Nakon formiranja Dalmacije kao rimske provincije, Rimljani u njezinoj organizaciji uspješno primijenjuju dotadašnja iskustva svog pravnog sustava, brojnim predrimskim gradovima odjeljuju municipijski status, a njihovim stanovnicima rimsko građansko pravo ili kakav niži položaj na ljestvici rimske pravne sposobnosti. Zahvaljujući tome, nekadašnji veći ilirski gradovi postaju središtima municipijskih zajednica i imaju ubrzani urbani rast i razvitak u prvom stoljeću nove ere pa privlače mnoge prekomorske Italike, a kasnije i druge doseljenike.
Kad Rimljani učvršćuju vlast u ilirskim pokrajinama i Panoniji, počinje sustavan proces romanizacije Ilira. Taj proces nije svuda tekao ravnomjerno. Najprije zahvaća urbanizirana središta, u kojima se govori i piše latinskim jezikom i živi kao u drugim gradovima Rimskoga Carstva. Izvan urbaniziranih središta, duboko u unutrašnjosti ilirskih zemalja i u zabačenim krajevima, pritisak snažne rimske civilizacije i kulture daje slabije rezultate. U tim krajevima Iliri se čvrsto drže svojih običaja i navika, poput predaka obrađuju zemlju, odijevaju narodnu nošnju, djeci nadijevaju domaća imena, poštuju svoje stare bogove i vjekovne kultune rituale, govore svojim narodnim jezikom, a iskvarenim latinskim služe se tek kad je to nužno jer nemaju svog pisma (npr. u nadgrobnim i drugima natpisima).

Iliri u rimskoj vojsci

Širenju rimske civilizacije među Ilirima najviše pridonosi vojska i novoosnovane kolonije. Rimske legije su sastavljene od vojnika iz različitih pokrajina prostranoga Carstva. Budući da vojnici često borave u provincijama izvan uže domovine, moraju naučiti službeni jezik rimske vojske - latinski. U novim krajevima upoznavaju mnoge vrijedne civilizacijske i kulturne tekovine koje nisu postojale u njihovim sredinama, a nakon povratka iz vojske prenose i šire te tekovine.
Mnogi Iliri služe i u rimskoj vojsci, osobito u mornarici na Tirenskome i Jadranskome moru. Neki od njih vraćaju se u svoja sela kao potpuno novi ljudi, s novim navikama, pogledima i znanjima o vrijednostima rimske civilizacije. Drugi ostaju tamo gdje su služili vojsku koristeći se povlasticama veterana za vojničke zasluge. Dolazak vojnika iz drugih provincija među Ilire ubrzao je ne samo proces romanizacije nego i širenje vjerskih kultova koji nisu pripadali rimskoj religiji. Te su kultove prenosili s Orijenta Sirijci, Egipćani, Židovi i drugi rimski vojnici u ilirskim zemljama.

 

Na dvoru hrvatskih narodnih vladara

Hrvatska je bila staleški organizirana država koja se po dužnosnicima i načinu uprave znatno razlikuje od suvremenih državnih organizacija i činovničkih institucija. Najveću vlast imaju kraljevi, knezovi i banovi, okruženi dužnosnicima. Vladarev je dvor uređen po franačkom uzoru. Hrvatskog kralja, a prije kneza, pratili su dvorjanici

Većina povjesničara ističe da su prva dva stoljeća nakon doseljenja Hrvata u novu domovinu prekrivena gustom koprenom ranog srednjovjekovlja. Jedino se pouzdano zna da su zaposjeli
prostor od Drave i Dunava do Jadranskoga mora i od Rižine u Istri do rijeke Drima u Albaniji. Na tom prostoru zatekli su brojne ostatke romaniziranih ilirsko-keltskih starosjedilaca, a vjerojatno i manje ostatke ranijih seoba (Gote, Langobarde i druge), s kojima se postupno stapaju, namećući im hrvatsko ime.

Plemenska zajednica

Kako je gospodarska osnova javne vlasti slaba, proces izgradnje hrvatske države razvija se do 9. stoljeća sporo. Na današnje tlo dolaze u posljednjem selidbenom valu. Kao organizirana ratnička skupina azijskog i stepskog podrijetla, zacijelo pretežno konjanička, u novoj su domovini viši, osvajački društveni sloj iz kojeg se razvija hrvatsko plemstvo. Osnovna jedinica hrvatskoga društva jest pleme, koje se dijeli na rodove (bratstva), a rodovi na zadruge s užim obiteljima. Njihova je društvena organizacija rodovska (gentilna) ili rodbinska. Na toj osnovi Hrvati utemeljuju prve kneževine (Primorsku i Posavsku), pojedine oblasti (Neretvansku, Zahumsku, Travunijsku), brojne župe (kasnije županije sa županima i podžupanima na čelu, a satnicima na čelu rodova). Na višem stupnju razvitka osniva se hrvatsko kraljevstvo s narodnom dinastijom Trpimirovića.
Hrvatska je bila staleški organizirana država, koja se po dužnosnicima i načinu uprave znatno razlikuje od suvremenih državnih organizacija i činovničkih institucija. Najveću vlast imaju kraljevi, knezovi i banovi, okruženi dužnosnicima. Vladarev je dvor uređen po franačkom uzoru. Hrvatskoga kralja, a prije kneza, pratili su dvorjanici (banovi, župani, biskupi).
Kralj je iz dvorske kancelarije upravljao državom preko dužnosnika, sudio i zapovijedao vojskom, a glavni su mu savjetnici bili kninski hrvatski biskup i, kasnije, splitski nadbiskup. Knezovi su do Domagoja više formalno priznavali franačko vrhovništvo, a od Branimira postaju sve samostalniji, proglašavaju se kraljevima i vladaju po franačkom uzoru. Banovi postoje samo u Hrvatskoj i Bosni. Imaju veliku vlast i mogu čak sruštiti i kralja (kao glasoviti ban Pribina) ili biti suvladari kao Zvonimir Petra Krešimira IV. Župani zapovijedaju županijskom vojskom, upravljaju županijama i vode županijske skupštine.

Dez stalne prijestolnice

Hrvati nemaju stalne prijestolnice, nego se vladari sele od jednog do drugog posjeda u Solinu, Ninu, Biogradu i Kninu, a kasnije i u Šibeniku. Zbog toga je najteža obveza podanika bila pravo konakovanja (ius descenus); trebalo je vladara i njegovu družinu primiti i hraniti na proputovanju zemljom. Društveni i gospodarski život u staroj hrvatskoj državi razvija se na vladarskim veleposjedima, u županijama, u seoskim rodbinsko-dvornim zajednicama, u plemenima i župama, od kojih su neke posebne teritorijalne sudbeno-političke jedinice.
Društveno-gospodarske odnose nadziru ovlašteni kraljevi dužnosnici-župani (dvorski službenici), podžupani (gospodarski službenici u širim ili užim dijelovima županija), razni gospodarski, upravni i vojnički pomoćni djelatnici (gradiščici, satnici, dvornici i dr.). Država u doba knezova i kraljeva stječe prihode iz raznih izvora. Po ekonomskoj osnovici moći zacijelo je vladar bio najbogatiji feudalac. Najveći prihodi stižu u dvorsku blagajnu s brojnih vladarevih posjeda (regalis terra), od kojih su neki davani u zakup.
Svjetovni i crkveni velikaši često daruju vladara da mu se dodvore ili za različite povlastice koje im je dijelio. Vladar ima pravo na javna podavanja, ubiranje raznih tributa, primanja od romanskih dalmatinskih gradova na temelju odluke bizantskoga cara Bazilija I. od druge polovice 9. stoljeća, a neko vrijeme i Mlečani mu plaćaju danak za slobodnu plovidbu Jadranom. Postoje i drugi vladarski prihodi, npr. ratni, katkad i gusarski plijen, u kojemu za poznatim neretvanskim gusarima nisu mnogo zaostajali i neki hrvatski knezovi.

Dvorsko vijeće

Starohrvatski vladar ima i svoje dvorsko vijeće, sastavljeno od dostojanstvenika (dvorjana). U pravilu su to vladaru odani ljudi koji mu služe kao potpora protiv nepokornih velikaša što se oslanjaju na snagu svog rodovsko-plemenskog starješinstva i podrijetlo. Najmoćniji među njima nisu se uvijek ograničavali na davanje savjeta kralju, nego su nastojali jače utjecati na donošenje važnih državnih odluka i obnašanje javnih funkcija.
Po ugledu na dvor franačkoga vladara, a nije isključen ni utjecaj bizantskog dvora, hrvatski kraljevi imaju četiri glavna dvorska zvanja, čiji nazivi danas zvuče egzotično. Najvažniji se nazivao ded, koji je poput franačkog majordomusa bio starješina svih ostalih dužnosnika. Posteljnik, poznat u starijim hrvatskim listinama pod nazivom camerarius, skrbio se o pokretninama vladara i njegove svite, o pokućstvu, odjeći i nakitu vladareve obitelji, o blagajni i dvorskim prostorijama. Peharnik (vinotok) pojavljuje su u vladarskim ispravama pod nazivom picernarius iupanus ili regalis pincerna. Odgovarao je za skrb o vladarevim vinogradima i podrumima. Konjušnik se u jednoj ispravi spominje pod narodnim nazivom volar, a na latinskom cavallarius iupanus. Skrbi se o dvorskim stajama, volovima za vuču, njihovu smještaju i ishrani na putu.

 

Komune i simbioza Hrvata i Romana

U doba hrvatskih narodnih vladara slabi nepovjerenje romanskih stanovnika dalmatinskih komuna prema Hrvatima i obratno: trgovinska suradnja prerasta u krvno-srodničke veze učestalim ženidbama, nastaje etničko i jezično približavanje. Infiltracija Hrvata u 9. i 10. stoljeću slabo se nazire, ali u 11. naglo jača - Hrvati postaju dominantan dio gradskog stanovništva

Dalmatinske komunalne zajednice hrvatskog Srednjovjekovlja karakteriziraju rimska tradicija, teritorijalna propast antičke Dalmacije nakon pada Salone i trajno naseljavanje Hrvata na ovom prostoru. Tada Bizant osniva tzv. temu koja obuhvaća antičke gradove na Kvarnerskom otočju i današnje Split, Zadar, Trogir i Dubrovnik. Premda priznaju bizantsko vrhovništvo, dalmatinski gradovi žive samostalno, nastavljajući se po organizaciji na tradiciju rimske države. Ne može se reći da su se razvijali ovisno o središnjoj državnoj vlasti, koja na ovom prostoru samo formalno-pravno postoji, ali se ne može ni tvrditi da su bili suvereni gradovi-državice, jer su im nedostajali glavni elementi državnosti. Pod pritiskom doseljenih Hrvata u kontinentalnom okruženju oni se osjećaju kao u klopci.
Postoji i mišljenje po kojem se srednjovjekovni dalmatinski gradovi razvijaju po ugledu na starokršćanske vjerske općine. U tim institucijama prvotnog kršćanstva okupljaju se razni slojevi stanovništva povezani idejom o ravnopravnosti. Njome vođeni, kršćani u gradovima formiraju vjerske općine (ecclesia) ravnopravnih vjernika, koji zajedno rješavaju vjerska i druga pitanja. Članovi zajednica pomalo se dijele na one koji obavljaju bogoslužje (svećenstvo) i ostale vjernike (Božji narod). Na čelo klera je biskup (episkopus), kojeg bira cijela općina.

Početna ravnopravnost

Tako se razvila društvena organizacija imenom komuna, kako je nazivaju i suvremenici. Komuna u početku okuplja više ili manje ravnopravne članove, ali s vremenom znatno mijenja karakter iako naziv ostaje isti. Ravnopravnost članova nastala je zbog teških ekonomskih i sigurnosnih prilika u uvjetima neprijateljskog okruženja, a subjektivni odraz komunalna zajednica mogla je naći tek u starokršćanskoj vjerskoj općini kao pogodnoj formi za formiranje srednjovjekovnoga gradskog života.
U doba hrvatskih narodnih vladara splasnulo je nepovjerenje romanskih stanovnika dalmatinskih gradova prema Hrvatima i Hrvata prema njima. Trebali su jedni drugima. Budući da su se hrvatski podanici bavili poljodjelstvom i stočarstvom a starosjedioci obrtom i trgovinom, međusobno moraju razmjenjivati proizvode. Trgovinska suradnja pomalo prerasta u krvno-srodničke veze učestalim ženidbama dviju etničkih skupina. Zbog ekonomske suradnje i rodbinskih veza početno se neprijateljstvo gasi i nastaje etničko i jezično približavanje. Infiltracija hrvatskog pučanstva slabo se nazire u 9. i 10. stoljeću, ali u 11. naglo jača pa imamo i dosta gradskih dužnosnika hrvatskog podrijetla. S vremenom Hrvati postaju dominantan dio gradskog stanovništva i u gradski život unose neke elemente običaja iz stare domovine.

Povlastice i sloboštine

Od 12. do početka 15. stoljeća dalmatinski gradovi pod upravom su ugarsko-hrvatskih vladara osim u kraćim razdobljima mletačke vladavine. Da bi zadržali njihovu privrženost, Arpadovići im dodjeljuju veće povlastice i široke sloboštine. Tada i završava simbioza Hrvata i Romana s prevagom hrvatskog stanovništva. Istodobno se rastače i ravnopravnost članova komunalnih zajednica, koja je počela još u doba hrvatskih narodnih vladara. Već se jasno nazire prevlast gradskog patricijata nad pučanima i kolonima (težacima gradskih distrikta). Jačanjem društvene moći gradskog plemstva zaoštrava se i borba dalmatinskih gradova sa središnjom državnom vlasti za veću autonomiju patricijata i rijetkih uglednih pučana. Nju uglavnom vodi Veliko vijeće, formalno najviši organ vladavine plemstva, čije se odluke najčešće donose u ime komune.
Pravni izraz komunalne autonomije bili su statuti, u kojima Veliko vijeće utvrđuje kodeks propisa koji trajno osiguravaju dominantan položaj plemićkog staleža. Pretpostavlja se da su i sami pučani zahtijevali preciznu kodifikaciju svojih prava radi sprječavanja daljnjih pokušaja pogoršanja svojih pozicija. Statutima se gradsko stanovništvo dijeli na plemstvo i pučanstvo. Vlast i proizvodna sredstva, uglavnom zemlja, u rukama su plemstva. Kako među vladajućim plemstvom postoji borba za vlast, stvara se posebna gradska oligarhija. Tako npr. Veliko vijeće splitske komune 1334. odlučuje da njegovi članovi mogu biti samo plemići čiji su očevi i djedovi bili vijećnici.

Intenzivna trgovina

Razdoblje od 12. do 14. stoljeća era je gospodarskog i kulturnog razvitka dalmatinskih gradova. Zahvaljujući pogodnu smještaju na istočnojadranskom plovidbenom putu, intenzivnoj trgovini sa zaleđem i sloboštinama koje im potvrđuju ugarsko-hrvatski vladari, sve se više bogate unatoč povremenim mletačkim pustošenjima (Zadar je npr. doživio devet buna i tešku poharu 1202. godine). U razvoju ih najviše ometa prisizanje agresivne feudalne vlastele u zaleđu. Prema svojim mogućnostima oni se odupiru pritiscima, osobito jačanjem autonomije. U tome prednjače Split, Zadar i Trogir, a ostali slijede njihov primjer.
Unatoč vanjskim pritiscima i promjenama gospodara u 12. stoljeću u gradovima se razvija obrt, brodogradnja, proizvodnja maslinova ulja, vina, soli, svježe i soljene ribe. Gradovi se zbog pogodnih gospodarskih uvjeta i razvitka trgovine počinju širiti izvan zidina i osnivati podgrađa, gdje žive pučani i drugi niži slojevi komunalnog društva u Dalmaciji. Zahvaljujući autonomiji, sklapaju trgovačke i političke ugovore s hrvatskom vlastelom u zaleđu i gradovima i državama preko mora, neki kuju svoj novac i katkad međusobno ratuju ili se bore protiv vladara.

 

U vihoru mletačko-turskih ratova

Dalmacija najteže strada u mletačko-turskim ratovima, Ciparskom (1571.), Kandijskom (1645.-1669.) za otok Kretu i Morejskom (1684.-1699.) za poluotok Peloponez. Najgori od svih je Kandijski, koji u Dalmaciji najviše pogađa Makarsko primorje. Učestala su turska nasilja: ometaju se vjerski obredi i oštećuje imovina, muče redovnice i biskupe, otima konje na putu i premlaćuje klerike do pogubljenja

Potkraj 15. stoljeća započinje najteže razdoblje dalmatinske povijesti pod mletačkom vlasti. Nakon pada Bosne (1463.) Turci izbijaju na granice Dalmacije, pljačkaju i pustoše čitave oblasti u vrijeme rata s Mlečanima (1490.-1502.). Po osvajanju Makarske, sve silovitije pustoše dalmatinska sela na mletačkim posjedima, a njihove stanovnike hvataju i odvode u ropstvo ako nisu na vrijeme uspjeli pobjeći u primorske gradove ili na otoke.
Godine 1468. provaljuju u šibensko polje i potpuno ga opustoše i spaljuju. O razmjerima tog uništenja potresno svjedoči šibenski humanist Juraj Šižgorić (1420.-1500.). U provali najteže strada selo Sitno, odakle Turci u ropstvo odvode 150 ljudi i plijene 600 grla stoke. Većina preživjelih bježi u primorska naselja i na otoke, a neki i preko mora.

Turske provale

Godine 1500. turske čete provaljuju preko hrvatskog teritorija do gradova Splita, Šibenika, Zadra, Nina i Trogira ostavljajući iza sebe pustoš i zgarišta. Zbog toga iz Dalmacije učestaju očajnički pozivi za pomoć mletačkoj vladi, papama, ugarskom kralju i drugim vladarima. No, Venecija ne obraća pozornost na žalbe Dalmatinaca nego čak tih godina smanjuje vojne troškove u Dalmaciji. Premda Turci i nakon sklapanja mira s Mlecima (1502.) prodiru na područja dalmatinskih gradova, mletačka vlada podvrgava prilike u Dalmaciji pragmatičnim smjernicama svoje vanjske politike. Veneciji je mir s Turskim carstvom važniji od protuturskog otpora u dalmatinskom zaleđu.
Poslije turskog osvajanja Neretve (1440.), Herceg-Novog (1482.) i Makarske (1497.) ograničio se mletački posjed u Dalmaciji na gradove Zadar, Nin, Novigrad, Trogir, Split i Omiš s otocima. Između priobalnih gradova održalo se niz sela, vezanih za dalmatinske komunalne zajednice (Sukošan, Filip Jakov, Biograd, Pirovac, Tijesno, Vodice, Primošten, Rogoznica i Kaštela). Neka naselja imaju obzidana pribježišta okružena zidom ili građena tako da kuće prema kopnu služe i za obranu. Druga naselja štitio je pogodan smještaj na otočićima (Rogoznica, Primošten) ili dijelovi otoka u neposrednoj blizini obale (Tijesno na Murteru).

Epidemije i glad

No, ni ta prirodna zaštita nije ih poštedila od turskih provala. Turski konjanički odredi sustavno iz središnje Bosne upadaju u Hrvatsku i Dalmaciju ne obazirući se na dogovorene granice, zaobilaze utvrđene gradove, uništavaju njihovu okolicu, spaljuju šume, gaze usjeve, sijeku voćnjake i vinograde i, što je najgore, rastjerivaju, ubijaju i odvode u ropstvo seosko stanovništvo.
Kako nijedno zlo ne dolazi samo, turske provale nerijetko prate gladne godine i epidemije kuge i kolere. Turci prodiru prema jadranskoj obali, zauzimaju Neretvu, zatim gornji dio Makarskog primorja do Zaostroga (1492.) a donje Primorje vjerojatno do 1499. godine. Zahvaljujući superiornom načinu ratovanja, nakon pada Klisa i Poljica u ratu s Mlečanima (1540.) dobivaju izlaz na more.
Dalmacija najteže strada u mletačko-turskim ratovima - Ciparskom (1571.), Kandijskom (1645.-1669.) za otok Kretu i Morejskom (1684.-1699.) za poluotok Peloponez. Najgori od svih bio je Kandijski, koji u Dalmaciji najviše pogađa Makarsko primorje. Učestala su turska nasilja, osobito u eri slabljenja središnje vlasti. Lokalni moćnici često tiraniziraju kršćansko pučanstvo, osobito redovnike i samostane. Najčešća se nasilja odnose na ometanje vjerskih obreda i oštećenje imovine, mučenje redovnika i biskupa, otimanje konja na putu i premlaćivanje klerika do pogubljenja.

Okrutna ubojstva

Po pouzdanim izvorima u Makarskom je primorju tada mučenički ubijeno 14 redovnika i 29 svjetovnjaka. Najteži zločin dogodio se 1658. godine u Bristu, rodnom mjestu Andrije Kačića Miočića, gdje Turci na okrutan način ubijaju 27 mještana. Bježeći od Turaka, Brišćani se sklanjaju u jednu špilju nad selom, a ostali su se razbježali. Turci ih pronlaze, ali im ne mogu ništa. Stoga su na ulazu u špilju zapalili vatru i dimom ih sve ugušili. Brojni su takvi i još okrutniji primjeri turskoga nasilja. Fratri se brane različitim sredstvima - skraćivanjem ulaznih vrata da ne mogu turski konjanici ulaziti u crkvu, podmićivanjem, plaćanjem raznih nameta, žalbama višim vlastima, a nerijetko i oružjem.
Istini za volju, bilo je katkad i s kršćanske strane teških incidenata. Po jednoj verziji Turci se u Klisu 1648. predaju mletačkom generalu Foscolu, koji im dopušta napustiti grad s obiteljima. Pri napuštanju tvrđave poljički, vlaški i drugi ratnici sasjekli su zloglasnog neprijatelja kršćanske raje Mustafa-agu Barakovića. U nastalome metežu navali Foscolova vojska na ostale Turke i njihove obitelji te ih ubije oko 300, a 200 ih odvede u ropstvo.
Drugu verziju tog događaja prikazao je šibenski povjesničar Frano Divinić (1607.-1672.). Po njegovu iskazu, nakon dugotrajne opsade i pregovora Turci pristaju na predaju uz uvjet da im se s obiteljima dopusti slobodan odlazak preko Sinja i Kamenice u tursko Livno. Foscolo prihvaća uvjet, ali se pri odlasku dogodila tragedija. Skupina krajišnika dočeka kolonu izbjeglica i raspori ih noževima, uvjerena da su progutali velike količine zlata i da ih u trbusima žele prenijeti na turski teritorij. Taj strašni zločin može se iz današnje perspektive objasniti jedino podivljalošću siromašnoga naroda u stalnim okršajima s Turcima koji su prelazili granicu i pustošili.

 

Buna hvarskih pučana

Pučani su diskriminirani, čak i odredbama komunalnih statuta, po kojima su svi pučani zli a plemići dobri. Pored ostalih uzroka, takva je pravna diskriminacija dovela do hvarske bune. Neposredan povod bilo je nasilno i nečovječno postupanje nekih mladih plemića prema pučanima, osobito silovanje njihovih djevojaka. Ustanak, kojemu je na čelu Matij Ivanić, zahvaća čitav otok, a naoružani pučani odmah se počinju osvećivati plemićima

Mletačka vlada postavljala je svoje plemiće za knezove u dalmatinskim komunama, oduzimajući im najvažniju povlasticu prijašnje autonomije, ali su plemićka vijeća i pod njezinom upravom zadržali veliku vlast u lokalnoj samoupravi. Zbog njihove odlučujuće uloge u zakonodavstvu i komunalnim službama pučani još u 15. stoljeću formiraju pučke skupštine (kongrege), u kojima zahtijevaju službeno prihvaćanje svojih zaključaka, neke komunalne službe i pravo na kontrolu odluka plemićkih vijeća. Odbijanje tih zahtjeva bio je glavni uzrok nezadovoljstva pučana i čestih sukoba s plemićima.
Drugi je uzrok bio bahato ponašanje plemića prema pučanskim ženama i djevojkama, što je izazivalo nepodnošljivu mržnju pučana. Plemići su ih jasno prezirali i davali im na znanje da su niža vrsta ljudi, njihovi podložnici i sluge. Treći uzrok objašnjava se težnjom obogaćenih pučana da se izjednače s plemićima i postanu članovima velikih vijeća. Kad nisu uspjeli otkloniti nijedan od navedenih uzroka, dizali su bune od kojih je najpoznatija ona Matija Ivanića od 1510. do 1514. godine.

Plemićka oligarhija

Da bi osigurali vlast u lokalnoj samoupravi, plemići u komunalnim statutima utvrđuju neke pravne norme feudalnog sustava u kontinentalnom zaleđu. U vrijeme donošenje hvarskoga statuta (1331.) Veliko vijeće već čine samo plemići, koji 1334. odlučuju da u njemu mogu biti birani samo oni kojima su očevi i djedovi bili članovi. Tako ozakonjena plemićka oligarhija proglašava upravu komunom božjom misijom ostvarivanja pravice (iustutua). Čak i kaznene odredbe statuta diskriminiraju pučane.
Rukovodeći se srednjovjekovnom idejom o određenim tipovima lošeg ponašanja, koji su češći u nižim društvenim slojevima, sastavljači statuta pisali su kaznene odredbe. Pri tome polaze od ukorijenjena shvaćanja da je devijantno ponašanje pučana uvjetovano teškim društvenim položajem, siromaštvom, primitivnošću i sklonostima instinktivnom reagiranju. Budući da plemići takvo ponašanje smatraju štetnim i opasnim za održavanje svoje vlasti proglašavaju ga kaznenim djelima.
Na taj način proglašuju kaznenim djelima čitav niz tipova ponašanja pučana izražavajući spomenutu srednjovjekovnu ideju po kojoj se zakoni ne pišu za dobre ljude, jer bi oni inače postupali po zakonskim propisima, nego za zle koji se jedino prijetnjama i kaznama predviđenih zakonom mogu odvratiti od zla. To ujedno ukazuje i na poimanje da su svi pučani zli, a plemići dobri. Takva pravna diskriminacija, pored ostalih uzroka, dovela je do hvarske bune.

Naoružani pučani

Neposredan povod buni bilo je nasilno i nečovječno postupanje nekih mladih plemića prema pučanima, osobito silovnje njihovih djevojaka. Ustanak je zahvatio čitav otok Hvar, a naoružani pučani odmah su se počeli osvećivati plemićima. Na čelo pobunjenika došao je Matij Ivanić, član imućne pučanske obitelji, kojega su nazvali vojvoda Janko prema Sibinjaninu Janku iz narodnih epskih pjesama, zapravo erdeljskom vojvodi Janosu Hunyadiju, istaknutom borcu protiv Turaka i ocu kralja Matije Korvina. Ivanić je s naoružanim pučanima, među kojima su prevladavali težaci, prodro u grad Hvar i zajedno s mjesnim pobunjenicima napadao plemiće, neke pogubio i spalio njihove kuće, ostale zatvorio, a od hvarskoga kneza zatražio ravnopravnost svih staleža u snošenju tereta.
Pošto je pod zapovjedništvom prikupio 2000 naoružanih ljudi i opremio 30 lađa za kruženje oko otoka i sprječavanje bježanja plemića u Veneciju, zagospodario je otokom. U drugoj godini ustanka uputio je molbu mletačkoj vladi da odobri saziv Generalnog vijeća svih staleža u gradu Hvaru radi osnivanja pravednije uprave od prethodne. Molba sadrži 22 potpisa s punim imenima i naznaku da njihove želje potvrđuje još 60 uglednih pučana. Istodobno potpisnici optužuju izbjegle plemiće za sva nasilja i opačine zbog kojih su se pobunili i traže da se kazne.

Krvava odmazda

U početku se u tom sukobu mletačka vlada drži prividno neutralno pokušavajući izmiriti pučane s vlastelom, radi čega u Veneciju poziva i jedne i druge. Budući da u tome ne uspijeva, a hvarska buna ostavlja snažan dojam u cijeloj Dalmaciji i prijeti da se proširi, odlučuje energično djelovati na njezinu smirivanju i u Hvar šalje providura Zuana Navajera. Nema podataka kako je on obavio zadaću, ali su se 1511. pučani umirili. No, potkraj iste godine izbijaju nemiri u cijeloj Dalmaciji pa mletačka vlada 1512. šalje novog providura Sebastijana Justiniana. Slavohlepni i okrutni providur pokušava grubom silom slomiti otpor hvarskih ustanika, terorizira ih i zatvara, 69 je osudio na progonstvo, a obećao je 400 dukata onome tko uhvati Matija Ivanića. Tako još više pogoršava situaciju pa zbog toga gubi providursku službu.
Na vijest o ponovnom napadu pučana na grad Hvar i pokolj plemića Venecija šalje 15 ratnih galija pod zapovjedništvom providura Capelle. Nakon dolaska na otok, on do listopada 1514. potapa sve naoružane lađe ustanika te na zapovjedničkoj galiji vješa 19 kolovođa bune, a desetorici odsijeca po jednu ruku i vadi po jedno oko. Tako je hvarska buna ugušena u krvi. Matij Ivanić uspijeva napustiti otok i povući se u Krajinu, odakle prelazi u Italiju, u grad Vieste, gdje se posljednji put spominje 1519. godine.

 

Pad Venecije i strah od Francuza

Propast Venecije snažno je odjeknula u Dalmaciji, većina pozdravlja prestanak mletačke vlasti, ali se i plaši dolaska Francuza, o kojima kolaju strašne priče kao o bezbožnim, nesmiljenim progoniteljima vjere i svećenika. U strahu da će Francuzi zavladati Dalmacijom preplašeni puk je spreman na odlučan otpor, a najviše narod uzbunjuje fra Andrija Dorotić. Na udaru političke histerije našli su se i dalmatinski intelektualci koji prihvaćaju demokratske ideje francuske revolucije

Posljednje godine 18. stoljeća obilježene su značajnim događajima u okruženju Mletačke Republike. Na valu građanske revolucije u Francuskoj počinje se raspadati feudalno društveno uređenje zbog neodrživih društvenih i gospodarskih odnosa. Prodiranje revolucionarnih ideja o slobodi, bratstvu i jedinstvu u zapadnu Europu znatno su ubrzale pobjedonosne Napoleonove armade u petogodišnjem ratu protiv Austrije i njezinih saveznika Pruske, južne Njemačke, Španjolske, Portugala i Engleske (1792.-1796.).
Na udaru tih ideja našla se i stara aristokratska Mletačka Republika, koja je četiri stoljeća vladala Dalmacijom. Oslabljena u ratovima protiv Turaka u 17. i 18. stoljeću i gospodarski iscrpljena, pasivno dočekuje prijelomne događaje u Europi. Nekadašnja njezina snaga toliko je zgasnula da se u obrani svojega aristokratskog poretka ne može oduprijeti ni republikanskim idejama ni Napoleonovoj osvajačkoj najezdi.

"Bezbožni" Francuzi

Napredujući brzim i odvažnim operacijama, Napoleon je prisilio austrijskoga cara Franju I. na primirje i prihvaćanje glavnih odredaba budućega mira (1797.). Nakon toga odlučuje likvidirati oronulu Mletačku Republiku. Iskoristio je pokolj Francuza u Veroni kao opravdan razlog za objavu rata Veneciji, u koju je ušao bez otpora sa 4000 vojnika. Pravno je dokinuo Republiku 17. svibnja 1797. sklapanjem mira s Austrijom u Camproformiju, po kojemu su Francuskoj pripali jonski otoci, Lombardija i Belgija, a Austrija je dobila grad Veneciju s istočnim područjem Italije i istočnojadransku obalu od Istre do Boke kotorske.
Propast Venecije snažno je odjeknula u Dalmaciji. Većina stanovništva pozdravila je prestanak mletačke vlasti, ali se plašila i dolaska Francuza. Nakon povratka 10.000 dalmatinskih Hrvata, koji su trebali braniti Veneciju od Francuza i koje je mletački Senat otpustio kao tatove i razbojnike pod pritiskom Napoleonova ultimatuma, u Dalmaciji je nastala velika uznemirenost. Otpušteni vojnici pričaju sunarodnjacima strašne priče o bezbožnim Francuzima, nesmiljenim progoniteljima vjere i svećenika. U strahu da će Francuzi zavladati Dalmacijom preplašeni puk je spreman na odlučan otpor tim mrskim bezbožnicima. Najviše je narod uzbunio proglas protiv Francuza fra Andrije Dorotića (1761.-1837.) kojim poziva na sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Na udaru političke histerije našli su se i dalmatinski intelektualci koji prihvaćaju demokratske ideje francuske revolucije.

Sječa glavešina

Nisu svi dalmatinski gradovi jednako primili vijest o padu Mletačke Republike. Za razliku od Zadra, gdje je vladao mir, građani Splita i Šibenika reagiraju vrlo burno. U nastalim neredima i panici svjetina je u Splitu okrutno smaknula dvojicu uglednih i demokratski orijentiranih ljudi: pukovnika Jurja Antuna Matutinovića i njegova pomagača Pavla Marušića, harambašu Kaštel Sućurca. Razbješnjeli Splićani navališe na pukovnikovu kuću, sasjekoše njega i njegovu ženu, odrubiše mu glavu i nataknutu na koplje pobjedonosno prođoše gradom. Kad je harambaša Marušić saznao za Matutinovićevo pogubljenje, bježi iz kuće i sklonija se u crkvu u Kaštel Starome. Odande ga je svjetina izvukla i ustrijelila, a odrubljenu glavu poslala u Split gdje je pokopana s leševima Matutinovića i njegova žene u dvorištu dominikanaca.
Na isti način strada i ugledni francuski konzul u Šibeniku Nikola Bartelotti Zulatti. I u njegovu je kuću provalila podivljala svjetina, ubila njega i njegovu ženu, a kuću mu do temelja razorila. Još strašnije krvoproliće dogodilo se u Trogiru, gdje su javno odrubljene glave nekoliko francuskih pristaša. U vrijeme tog bezvlašća, do dolaska austrijske vojske, bilo je više slučajeva pljačke i piraterije na moru.

Austrijanci u Dalmaciji

Neredi nisu dugo trajali jer je austrijska vojska pod zapovjedništvom generala Matije Rukavine bez ikakva otpora okupirala Dalmaciju od Krka do Boke kotorske. Nakon toga Dalmacija izravno potpada pod austrijsku vlast, osim Dubrovačke Republike koja je tada bila još pošteđena od okupacije. Narod je oduševljeno dočekao austrijsku vojsku svuda izuzev na Rabu i u nekim istarskim komunama, gdje su očekivali Francuze.
Dalmatinsko pučanstvo nadalo se sjedinjenju s ostalim dijelovima Hrvatske, oslobađanju od feudalnog pritiska i kolonatskog odnosa u agraru. Međutim, ubrzo se razočaralo u novu vlast jer bečkoj vladi nije ni na kraj pameti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom niti je željela dirati u zatečene privatno-pravne odnose. Nakon okupacije bečka je vlada postavila svoje komesare u Zadru, koji je i dalje glavni grad Dalmacije, sa zadaćom da organiziraju novo upravno i sudsko uređenje. Ta zadaća nije ostvarena jer Austrija mirom u Požunu (Bratislava) 1805. godine mora prepustiti Francuzima sve jadranske pokrajine od Venecije do Budve.

 

Legende o osnutku Dubrovnika

Drži se da je u antičko doba postojalo na dubrovačkoj hridi ribarsko naselje, koje je osobito značajno početkom 7. stoljeća, nakon pada Salone i razaranja Epidaura na mjestu današnjeg Cavtata. Jednu verziju o osnutku Dubrovnika donosi car Porfirogenet VII. Druga se zasniva na predaji o slavenskome kralju Belu-Pavlimiru, a zanimljivu verziju bilježi i arhiđakon Toma u kronici "Historia Salonitana" (ovime zaključujemo izvatke iz knjige "Dalmacija od antike do 1918." autora Bože Mimice).

O nastanku i razvitku Dubrovnika do ranoga Srednjeg vijeka ne raspolažemo pouzdanim izvorima i podacima osim usmene predaje i legendi. Premda u usmenom prenošenju baštine može postojati istinita jezgra, ona s vremenom blijedi - svaki novi naraštaj dodaje ponešto od vlastite istine i odnosa prema prošlosti. Ipak se na temelju vrlo oskudnih izvora i zabilježenih legendi pretpostavlja da je u antičko doba postojalo na dubrovačkoj hridi manje ili veće ribarsko naselje, koje dobiva posebno značenje u početku 7. stoljeća, nakon pada Salone (Solina) 614. godina i razaranja starogrčkoga grada Epidaura na području današnjeg Cavtata. U dubrovačkim kronikama i analima 11. i 12. stoljeća sačuvano je o tim događajima nekoliko verzija.

Porfirogenetovo svjedočenje

Prvu verziju zabilježio je bizantski car Konstantin Porfirogenet VII. (905.-959.) u svom poznatom djelu O upravljanju carstvom. Prema Porfirogenetu Dubrovnik (Rauzij) osnovali su izbjegli bizantski podanici, romanizirani stanovnici Epidaura spašavajući se bijegom pred avarsko-slavenskom najezdom iz razorena grada. Ta je priča mogla nastati samo u Dubrovniku dok u njemu još nije bilo Slavena/Hrvata. Dubrovačka vlastela rado je prihvatila ovu verziju jer je odgovarala njihovoj težnji za dokazivanjem vlasničkog prava na širu dubrovačku okolicu, osobito Župu Dubrovačku i Konavle.
Druga verzija zasniva se na usmenoj predaji o slavenskome kralju Belu-Pavlimiru, unuku kralja Radoslava. Vraćajući se iz Italije, gdje je njegov djed bio prognan, on je u zemlji dubrovačkoga zaleđa pristao brodovljem kod Gruža, iskrcao se i sagradio grad Dubrovnik. Ta slavenska legenda zabilježena je u Trebinjskom ljetopisu, najstarijem literarnom djelu na području današnje Bosne i Hercegovine. Doduše, neki povjesničari misle da je ovaj ljetopis nastao u 10. stoljeću, a drugi oko stotinu godina kasnije. No, u jednoj sadržajno zaokruženoj epizodi govori se o putovanju kralja Bela i njegove pratnje iz Apulije u Dalmaciju.

Ljetopis popa Dukljanina

Slaveni naime poslaše Belu (Pavlimiru) izaslanike da dođe i preuzme kraljevstvo svojih otaca. On se iskrca s lađa u luci koja se naziva Gruž i osnuje Dubrovnik, gdje se nastani sa svojom rodbinom i pratnjom. Kad su čuli stanovnici Epidaura, koji su nakon bijega lutali po šumama i planinama, da je došao Belo s Rimljanima i da su sagradili utvrdu, skupe se i dođu. Zajedno s došljacima podignu utvrđen grad nad morem, na obali koju Epidaurani nazivaju svojim jezikom Laus. Odatle ovaj grad dobije naziv Lauzij, a kasnije zamjenom slova z za l Rauzij (Raguzij). Slaveni ga nazvaše Dubrovnikom, što znači šumovit ili šumski jer su došli iz šume (dubrave). Iz navedene legende može se zaključiti da je razmjerno rano dovršeno slaveniziranje/pohrvaćivanje gradskoga stanovništva unatoč petvjekovnoj dominaciji Bizanta. Ta je legenda značajna i zbog toga što se u njoj naglašava povezanost Dubrovčana sa slavenskim/hrvatskim zaleđem bez kojega se grad nije mogao gospodarski razvijati.
Možda bi slavenska legenda o nastanku Dubrovnika bila s vremenom zaboravljena da nije u cjelini ušla u sastav mnogo poznatijega Ljetopisa popa Dukljanina iz 12. stoljeća i postala okosnica njegove dukljanske kronike. Dukljanin je, naime, zabilježio noviju verziju kojom prikazuje drugačije odnose građana prema prošlosti od cara Konstantina Porfirogeneta. Po Dukljaninu Epidaur nisu razorili Slaveni i Avari, nego Saraceni, arapsko pleme sa Sinaja, a Dubrovnik su podigli rimski rođaci kralja Bela-Pavlimira u suradnji sa Slavenima. Time je skinuta krivnja sa Slavena za razaranje Epidaura jer su oni u 12. stoljeću, kada Dukljanin piše svoju kroniku, već činili velik dio dubrovačkoga stanovništva i imali vodeću ulogu u izgradnji i gospodarskom razvitku Dubrovnika.

Arhiđakonova "Kronika..."

Zanimljivu verziju o nastanku Dubrovnika zabilježio je i splitski arhiđakon Toma (oko 1200.-1268.) u svojoj kronici Historia Salonitana. To je povijest salonitanske (tj. splitske) Crkve od rimskih vremena do njegova doba. Napisana je na temelju različitih izvora (danas izgubljenih), usmene tradicije i vlastitih nagađanja. U njoj se dramatski prikazuje najezda barbara i opsada antičkoga grada Salone pod vodstvom izmišljenoga vojvode Gota s katastrofalnim posljedicama njezina uništenja 614. godine.
Na kraju 8. poglavlja te kronike opisuje se bijeg preživjelih Salonitanaca na otoke i pripovijeda o osnutku Dubrovnika nakon razaranja Epidaura. Neki došljaci, prognani iz grada Rima, pristali su brodovljem nedaleko od Epidaura, koji je tada bio biskupski grad podvrgnut Salonitanskoj Crkvi. Spomenuti su došljaci često navaljivali na grad Epidaur i veoma ga oslabili, a zatim osvojili i potpuno upustošili. Izbjegli stanovnici sklonili su se u šume i planine, a kasnije izmiješali s došljacima u jedan narod i zajedno sagradili Dubrovnik, nastojeći ga učiniti biskupskim gradom.

 

Svršetak feljtona

 
 

Objavljeno: od 26. ožujka  do 3. travnja 2004. godine 
IZVOR: "Slobodna Dalmacija"

 

 

   Back to "History of Omiš, Croatia"                                                    Top of page