www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.

 

Od hapšenja do vrata logora /2. nastavak/

USPOMENE IZ KONCENTRACIONIH LOGORA - Feljton

"Odjek Mosora" -  Omiš, prosinac 1969. godine - Broj 5 

 

Piše: Pave Matulić(1925-2005)

 

Bila je snježna vijavica kada je zakazan sastanak SKOJ-a na Ruskamenu u jednoj pećini. Sastanku je prisustvovao i drug Grišo [Josip Stanić-Griša]. Omiška organizacija dobila je zadatak da u čast održavanja I Kongresa USAOJ-a, u Omišu ispiše parole. Zadatak je izvršen. Još i danas se može vidjeti na kući Romića ispisana parola "Pomozite partizane toplom odjećom". Slijedilo je hapšenje. Dok su mene provodili kroz Omiš ostali drugovi su se mogli sakriti. Poslije 2 dana, 29. XII 1942. god. u 8 sati ujutro, nitko nije smio izići na ulicu iz kuće ili iz radnje. Omišem se pronio glas da odvode Pavu Matulića.

Omiški "Mul"

Na "Mulu" je bilo mnoštvo Omišana koji su došli da ga isprate, usprkos zabrani. Talijani, pratioci, su se čudili takvom oduševljenju, a ujedno i tužnom ispraćaju i pustlili  su me na parobrodski prozorčić da pozdravim svoje Omišane. Pozdravio sam i svoju majku kojoj sam rekao: "Ne plači, majko, ja ću se brzo vratiti".

U Splitu sam sproveden u zatvor "Sv. Roka" gdje su me zadržali par dana, a zatim sproveli u Šibenik na suđjenje. Svoje posljednje lire morao sam ustupiti advokatu. Došao je dan suđenja. Nekoliko minuta prije suđenja ugledao sam talijanskog komandanta Omiša, koji je došao da me na sudu brani, ali u tome nije uspio. Kada je čuo za moju osudu, na 6 god. i 8 mjeseci zatvora, nije mogao da me pozdravi već je suznim očima napustio sudsku dvoranu. (Isto je poslije par dana pošao u partizane). U Bariju, u Italiji sreo se sa mojim ocem i opisao mu je moj slučaj. Sada živi u Caserti (Napoli).

Odmah poslije suđenja sproveden sam u Kopar gdje su mi oduzeli prezime i ime i tu dobivam broj 29-82. Iz Kopra se sjećam druga Ive Mikelića (sada direktora "Prevoza") koji me je stalno pitao da li sam gladan, nudio me cigaretama i voćem. Smatrao sam ga kao svog oca koji se o meni brine kao o svom sinu. Sjećam se i Bačić Roka s kojim sam često bio u društvu (sada živi kao penzioner u Dubrovniku).

 

 

 

Piazza Partigiani - Perugia, Italija

Zatim slijedi moj polazak preko Trsta za Perugiu (Italija) i tamo dobivam broj 61. Perugia je zatvor maloljetnih Jugoslavena, uglavnom Dalmatinaca, Slovenaca i Crnogoraca. U zatvoru je vladao kolektivni život. Hrana koja se kupovala dijelila se na jednake dijelove, kao i paketi koji su nam stizali od kuće. Svi smo imali po jedne civilne hlaće, jaketu, majicu i 2 košulje, a ostali višak smo dali kolektivu. Sjećam se molbe druga Mogić Tonća koji je kolektivu napravio molbu da mu se dozvoli da ima dvije majice, jer je bio dosta slab i bolestan. naravno, njegovoj se molbi udovoljilo. Sjećam se i druga Buljević Kruna koji mi se javio iz Parme, također iz zatvora ali upravnik zatvora nije htio dati da sadržaj pisma pročitam. Sjećam se i kad me je upravnik zatvora pitao, da li mi se Italija sviđa i da li je lijepa, a ja sam mu ogovorio da mi se sviđa, ali Dalmacija je još ljepša.

Ovom prilikom napominjem da smo u zatvoru izdavali i naše omladinske novine iako nismo imali ni papira, ni tinte. Za dobit papir poslužili smo se lukavstvom. Svaka druga soba bi se potužila (u svakoj sobi bilo je po tri omladinca) da ih boli želudac, tom prilokom dobivao bi se prašak za čišćenje u lijepom bijelom papiru. Tako smo kroz nekoliko dana sakupili do 20 komada papira. Tintu smo krali u pisarni tako da bi novu tubu paste za zube ispraznili i u njoj držali tintu, tako da je nikakva kontrola nije mogla naći. Noževe bi radili od kutija konzervi koje bi dobivali u paketima. Ponekad je izrada noževa trajala i po 2 dana, jer nismo imali nikakvog alata. Život u zatvoru bio je kolektivan i drugarstvo je bilo na visini. U jutro i poslije podne šetali smo po jedan sat u dvorištu, tako da smo bili na okupu i mogli smo održavati sastanke, a ujedno se upoznavali s rukovanjem oružjem. Svatko bi dobivao po žlicu marmelade i par cigareta. Ako je bilo malo hrane iz kupovine ili iz paketa, onda su to dobivali bolesni drugovi.

Iskrcavanje Engleza na Siciliji - srpanj 1943. godine

Život u zatvoru je tekao u tom smislu. Situacija na frontovima se mijenjala. Iskrcavaju se Englezi na Siciliji, i napreduju prema sjeveru. Formirali smo vojnu organizaciju u 3 sekcije, jer smo mi omladinci bili razdijeljeni u 3 grupe, tako da smo svi mogli biti zajedno za vrijeme bombardiranja u bunkerima tj. u podzemnom spremištu ugljena.

Približavao se dan kapitulacije Italije i nije bilo teško odgonetnuti riječi koje su doprle do naših ćelija "Il fascismo non esiste piů" - "Fašizam ne postoji više". Nas 120 omladinaca je očekivalo puštanje na slobodu, kako bi se domogli drage domovine. Najednom se dočulo da naše drugove sprovode u njemačke koncentracione logore. Preko noći pala je odluka da se sami oslobodimo iz zatvora, i preko Ancone nastavimo put za domovinu. U organizacionom smislu sve je bilo spremno. Teško je opisati te momente neizvjesnosti kada smo, nekoliko dana, svakog dana čekali momenat našeg oslobođenja. Situacija po ćelijama bila je napeta. Stražarili smo po čitave noći. Jedno poslijepodne jugoslavenske drugarice koje su se nalazile u susjednom zatvoru upitaše: "Drugovi, što ćemo raditi?". Iza toga je slijedilo onesvješćenje nekoliko stražara koji su bili na dužnosti, a naši drugovi omladinci bosi i s cipelama oko pasa, majstorski su otvorili sve naše ćelije. (U sjećanje mi je ostao Panjkota Vinko koji sada živi u Šibeniku). Udarna grupa na čelu s Antišom Kovačevićem (sada živi u Trogiru) bila je na mjestu. Komandanta zatvora s pištoljem napravljenim od kruha sproveli smo u ćeliju. Krenuli smo prema izlaznim vratima. Kriminalci koji su se nalazili u zatvoru nakako doznaše za naše namjere. Svojom vikom su svratili pažnju vanjskih stražara koji opkoliše zatvore. Na izlazu nas dočekaše s mitraljezima. Našoj organizaciji je naređeno da se vratimo u ćelije. U zatvoru je zevedena stroga disciplina. Saveznici napreduju prema sjevernoj Italiji, ali mi smo u neizvjesnosti.

Bila je to kobna noć, 5. X 1943., kada nam s konopom zavezaše ruke i u vrlo kratkom roku nađosmo se u 'konjskim vagonima". Vlak je krenuo, ponovno u neizvjesnost. Česta bombardiranja putem usporavale su našu vožnju. Sjećam se kako su bombardirali željezničku stanicu u Bologni. Naša kompozicija je bila udaljena oko 1 kilometar od glavne stanice tako da smo dobro osjećali trešnju vagona. Naši pratioci, Talijani, su se posakrivali u susjedne jarke, dok su Nijemci i dalje ponosno čuvali stražu kao da bombardiranja, uopće, nema.

Tri dana nismo ništa jeli. Na tromeđi između Jugoslavije, Italije i Austrije u selu Istrani seljaci su, vidjevši nas, jugoslavenske omladince, donijeli čitav ispečeni kruh i još nekoliko vreća jabuka. Nijemci su to lijepo primili, ali mi od toga nismo dobili ništa. Jedino smo od Talijana dobili vode i za bolesne drugove malo "pašta šute" s riječima: "Ovo je poslijednje što vam daje Musolini".

Putovanje nastavljamo - četvrti dan nema hrane. Nalazimo se na njemačkom tlu. To smo odgonetnuli po znaku OST na kapama zarobljenika, koji su radili po njivama njemačkih seljaka. Bilo je nemoguće vidjeti čovjeka bez takvog znaka. Drugim riječima cijela Njemačka u to vrijeme je bila zemlja logora... Peti dan nismo ništa jeli.

(Nastavit će se)

 

- Logoraši su pjevali /"Odjek Mosora" -  Omiš, travanj-svibanj 1970. godine - Broj 6-7/

 

Izvor teksta: "Odjek Mosora" -  Omiš, prosinac 1969. godine - Broj 5 

Fotografije: Branimir Fagarazzi; "nepoznati autori": obrada/dizajn/dodatni tekst uz fotografije: Ugo Matulić

 

 

 

    Back to "Pavao (Pave) Matulić"                                                         Top of page