www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.

 

Bio sam na mučilištu Buchenwald /4. nastavak/

USPOMENE IZ KONCENTRACIONIH LOGORA - Feljton

"Odjek Mosora" -  Omiš, srpanj 1970. godine - Broj 8

 

Piše: Pave Matulić(1925-2005)

 

Ovdje su spavali logoraši

BUCHENWALD - to je koncentracioni logor lagane smrti, u kojem nema gasnih komora, ali u kojem se radi do iznemoglosti, uz minimalnu hranu i uz maksimalno teroriranje. Ako je imao volju za zivot čovjek ju je morao gubiti.

Prošli smo kapiju logora. Bilo je tmurno sniježno vrijeme. Dim iz krematorija je sukljao i nagovještavao blizinu novih nacističkih metoda, mučenja. Ali čovjek može sve izdržati. Ponovo dezinfekcija, kupanje pod vrelim tuševima, šišanje, oblačenje prugastih odijela, obuvanje drvenih "klompi" na bose noge. Na prsima nam prišivaju crveni trokut s utisnutim crnim slovom "J" - Jugoslaven, a ispod trokuta prezime i ime tj. logoraški broj 35486.

Uputstvo za čuvare o "vrstama" logoraša

Nastaje život patnji. Netko je imao sreću pa je radio u zatvorenom prostoru, a ja sam radio na otvorenom, i smatralo se, u najgoroj komandi u logoru. Bijaše to kamenolom.

Ovako je izgledao jedan radni dan u logoru:

Ustajanje je bilo u 4,30. Odmah je uslijedilo umivanje na otvorenom, u rano sniježno jutro. I voda je ponekad bila smrznuta. Treba žuriti da svatko dospije učiniti jutarnju higijenu na nacistički način. U baraci ima 2.000 logoraša u drvenim ležajevima na 4 kata. Možete zamisliti skakanje sa kreveta 2.000 logoraša, mlataranje sa 2.000 pari cokula, vika i galama na raznim evropskim jezicima "davaj", "los", "avanti", "šnel". Onaj je ostao bez cokula, jer ih je sinoć zaboravio staviti pod glavu, onaj nema porcije, onaj nezna gdje mu je kapa. Odlazimo zatim u red po grupama za jutarnje sljedovanje. Dakle, odmah iza 5 sati dobijemo 30 dkg kruha, 1 kom. margarina ili salame, i u 5,30 već je sve pojedeno. Čovjek je tada mogao pojesti još, neznam koliko puta više - a kad se ponovo jede, pisat ću kasnije.

Prebrojavanje logoraša na "Apel placu"

Dalje slijedi, u red po 10 pred barakom i maršom na "Apel plac" [Appel Platz] - mjesto za brojenje svih logoraša, a zatim raspored po komandama.

Nalazim se u redu sa drugovima koji idu u rad u kamenolom. Krećemo u 5,45. Kamenolom je udaljen od logora oko 15 minuta hoda. Već u 6 sati počimamo s radom... jedni minavaju kamen, drugi ga raskomadavaju, treći ga nose. Stalno nošenje, pojedinačno i grupno. U tom radu vrijeme nikako da prolazi... Uvijek si morao paziti da kamen bude osrednje veličine jer ako je bio previše mali mogao si nastradati na slijedeći način. Ako te je esesovac vidio da nosiš mali kamen, jer on je uglavom bio na uzvišenom dijelu, tako da je imao dobar pregled kako tko radi, i čim bi vidio da netko nosi mali kamen, ili da je stao protrljati ruke jer mu je hladno odmah bi ga pozvao da dodje na uzvišicu. Skinuo bi mu kapu i bacio, te rekao da je donese, ali u isti mah bi ga gurnuo tako da bi pao. To bi ponovio onoliko puta koliko je bilo dovoljno da logoraš bude mrtav. Stalno si se morao kretati, a i kretanje je čovjeka održavalo na životu jer bi se zagrijavao. Uz teror u kamenolomu najviše ih je stradalo od studeni, i naravno od sabotiranja, sa nošenjem malog kamenja. Svaki dan mrtvih je ostajalo. Novajlije su ih zamjenjivale.

Buchenwaldski kamenolom

Čovječja ruka ne može opisati kako nam je bilo prvih dana kada smo dovedeni u kamenolom. Svi smo morali nositi osrednji kamen iz kamenoloma u logor. Udaljenost je bila oko 2 km. Na pola put nas dočekaju esesovci sa psima vučjacima i puste ih na nas logoraše. Cesta zaleđena, mi logoraši u cokulama, a svi nosimo na leđima po jedan kamen. Popadali bi jedan preko drugoga. Čovjek je morao imati moć snalaženja. Popadalo bi i kamenje koje smo nosili. Mnogo drugova bilo je ranjeno, a neki su i stradali. Ciničnost esesovaca teško je opisati. Kod nas zapomaganje, a kod njih ciničan smijeh. Tako su se oni zabavljali.

Rad u kamenolomu tekao je redovito od 6 do 12. Odmor je trajao 15 minuta, a zatim nastavak s poslom sve do 18 sati. Dakle, radni dan je trajao 12 sati. Iza 18 sati ponovo smo se vraćali na "Apel plac" da nas broje. Ovo brojanje, ako je bilo lijepo vrijeme, trajalo je oko 1 sat, ali ako je bilo sniježno vrijeme, ako je padao gusti snijeg onda je znalo trajati i do 22 sata. Možete zamisliti stajanje u redu od 19 do 22 sata. Zadnji put si jeo jutros u 5 sati, a sad, gladan, prozebao i ponovo na snijegu, nikako da dođeš do topline, do krova nad glavom. Stalno na otvorenom, a peko puta suklja tmurni dim zapaljenih kostiju iz krematorija. Tako iz dana u dan uvijek s mislima kad će ove muke nestati, ili sa mislima bolje da nismo živi. U to vrijeme najveća utjeha je bila, a to je nas mnoge održalo na životu, da rat može trajati još oko mjesec dana. I uvijek oko mjesec dana, ali mjeseci su prolazili, i naravno natčovječanska volja je prevagnula, i uspjeli smo se održati na životu.

Kad brojanje prestane idemo u svoje barake i ponovo čekamo hranu za večeru (ručka nema). Za večeru bi obično imali kuhanu repu ili mrkvu, ili nekakvo zelje, ili neku juhu sa 4 kom. krumpira, a ponekad i kuhano žito. Sve ovo bez ikakvih masnoća. Cokule si morao staviti pod glavu, jer si mogao ostati bez njih. Tako je tekao jedan dan u logoru.

Barake Buchenwalda

Moja sjećanja iz kamenoloma uvijek su vezana uz druga Frankinija iz Splita koji je sa mnom radio u kamenolomu. Zatim, stalno se sjećam druga Fistanić Ivana iz Piska s kojim sam stalno razmjenjivao misli o Omišu, o pojedinim drugovima iz Omiša. U razgovoru s njime osjećao sam se radosnim, jer u dalekoj zemlji u logoru, osjećali smo se nekako blizu našem Omišu. I drug Frankini i drug Fistanić u Buchenwaldu su ostavili svoje živote kao i mnogi drugi naši prijatelji i drugovi. Obojici su noge otekle, kao da su napunjene vodom. Ta voda se pretvarala u gnjoj, i u donjim djelovima nogu su im se otvorile rane. Tako su završili. Iz kamenoloma se sjećam još druga Lukasa iz Splita s kojim sam se više puta javljao za transport, za rad u drugim logorima, jer smo smatrali da ne može biti gore na drugom mjestu nego što je u kamenolomu u Buchenwaldu. Drugovi su nas od novih transporta izbavljali, jer novi transport je za nas bio sigurna smrt. Mi to nismo znali. Poslije smo mnogo zahvaljivali drugovima koji su nas spasili od sigurne smrti, a naročito drugu Figaru sada nastanjenom u Kočevju. Sigurno bi bili transportirani u logor DORU za rad pod zemljom, iz kojeg je pukim slučajem pojedinac izišao. U DORI su se pod zemljom instalirale rakete F1 i F2 za bombardiranje Engleskih gradova.

(Nastavit će se)

 

- Preživio sam bombardiranje Buchenwalda /"Odjek Mosora" -  Omiš, rujan 1970. godine - Broj 9/

 

Izvor teksta: "Odjek Mosora" -  Omiš, srpanj 1970. godine - Broj 8

Fotografije (nepoznati autori): obrada/dizajn/dodatni tekst uz fotografije: Ugo Matulić

 

 

 

    Back to "Pavao (Pave) Matulić"                                                         Top of page