www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


... godina po godinu,

sve nas je manje tu...

Zadovoljstvo, sreća i čast bila je u druženju s Pavom

- Posveta Milana Ivanca Pavi Matuliću u ime njegovih prijatelja

 

Pavao (Pave) Matulić

Rođen  6. srpnja 1925 u Omišu, Preminuo 22. siječnja 2005 u Splitu

Pave, naš prijatelj, drug i veliki čovjek otišao je zauvijek jednog siječanjskog jutra ove 2005. godine. Izmoreno tijelo - unatoč intelektualnoj svježini ljudskoj toplini - nije moglo ni više ni dalje. Veliko srce, puno ljubavi za sve, zaustavilo se je kao zidni sat. Umirio se je naš prijatelj, da bi se odmarao u beskrajnoj vječnosti, u svom posljednjem snu. Otputovao je dostojanstveno i uspravno, baš kako je i živio. Nastanio se je u carstvu vječnosti, u prostranstvima daljina i visina, odakle zrači snagom najsvjetlije zvijezde. Prepoznajemo signale prijatelja, ljudine, diva, čovjeka plemenite duše, toplog duha i neizmjerne dobrote za sve i svakoga.

Bol u duši i srcu zbog prekinutog prijateljskog druženja. Rastanak tužan i neizmjerno bolan, zaleđuje srce, riječi zastaju u grlu, oči se mute... Kako i ne bi kad je bio ikona koja plijeni čestitošću, poštenjem, nježnošću, jednostavnošću i uspravnošću. Posebna duša, pučka, lirska, urbana... Nikad žestine, psovke, mržnje, vrijeđanja ili omalovažavanja. Skroman do kraja, nenametljiv, iskren, pošten, kreativan i dakako - družeIjubiv.

Ljudima je vjerovao bez zadrške.

Vrijeme i teret godina nosio je hrabro, primjetno umorno i sve umornije.

Dobri duh omiških korijenja. Ljudina.

Dragulj iz naroda, u kući i na ulici, među prijateljima, u kafiću, u politici, u banci, na robiji. Ljubav je davao i primao.

Strahote Drugog svjetskog rata zatekle su ga kao sedamnaestgodišnjaka. Znao je gdje mu je mjesto - uz svoj narod i domovinu. Okupacijom se - kao i omiška mladost - nije mirio. Zbog na kamenu ispisane poruke da se toplom odjećom pomogne toj mladosti koja se po šumama i gorama mosorskih vrleti okuplja, žrtvuje i bori za slobodu rodne grude. Zbog te humane i plemenite poruke hapse ga i osuđuju na tešku dugogodišnju robiju dugu gotovo 7 godina. Robijao je Pave po kazamatima poznatim po strahotama i zlu u: Splitu, Šibeniku, Kopru, Bariju i Peruđi, a u tim strahotama poslužila ga je sreća da je preživio najzloglosnije: Dachau i Buchenwald. Taj život brodio je po olujama, brzacima i maglama, po ognju i plamenu, u grčevima i očaju, ali uvijek s  nadanjima.

Slobodu je  dočekao,  kako su  očevidci  zapisali, kao  čovjek-kostur, sa svega četrdesetak kilograma tjelesne težine.

Pave je bio sanjar idealnog sna. Vjerovao je u društvo socijalne pravde, slobode i jednakosti za sve, bez izrabljivanja i korištenja tuđeg rada, u, da kažemo surovom vremenu. Prepoznavao je međaše dobra i zla. Razlikovao je vodu s izvora od one na ušću. Njegovo srce zauvijek je ostalo, kako su biološke zakonitosti odredile - na lijevoj strani. Za razliku od nekih, svoje ideale nije prodavao ni izdao, niti ih se odrekao. Ostao je do kraja vjeran svojim idejama. Beskrajno je bio odan svima, nadasve malim ljudima, čovjeku, radniku i seljaku, ribaru i težaku.

Ostao je uspravan u okolnostima kad to nije bilo lako ni preporučljivo.

Bio je kozmopolita bez granica po poimanju i življenju. Sa svojim logorašima putuje, istražuje, prebire arhive, piše uspomene, hekla gobleme ljepotom do savršenstva - galerijske vrijednosti.

Logoraški kolekcionar s čijih izložbi zrači poruka – "Živima na opomenu, žrtvama na slavu“. Ostavio je iza sebe bogato logoraško blago muzejske vrijednosti. Želimo vjerovali da će njegov Ugo i obitelj znati kako da se trajno sačuva, jednako onako kao što ga je Pave s ljubavlju prikupljao, prezentirao javnosti i čuvao.

Svaki dan oko 9 sati ujutro, laganim koracima kroz Boriće, dolazio nam je na druženje uz kavu, u isti kafić. U "Toretti", uvijek za istim stolom i najčešće na istoj stolici. "Kratka crna" - svi su znali, nije trebao naručivati. Cigareta i omamljivi dim, kao kolorit. Pozdrav, rukovanje, kratka zapažanja, šala, mala priča, slatke dogodovštine, poneka uspomena, žaoke dakako, prvi kod plaćanja računa. Novine i listanje, časopisi, po koja bilješka, poneki smiješak katkada namršteno lice zbog neslaganja s tekstom. Dok pregledava tisak, znali smo po tim znacima kako doživljava društvenu zbilju. Ometanja nije odobravao. Zapjevušio bi sjetno koji put. Danima, mjesecima, godinama tako, intenzivnije posljednjih petnaestak godina, isti ili sličan ritual.

Otputovao je u vječnost stopama dr. Ive, šjor Ante, Ištvana, Mate,,, a za njim ode Sveto te ovih dana i Stipe. Prijatelj za prijateljem, drug do druga, čovjek za čovjekom, nezaboravni ljudi, ljudine.

Pope je taj posljednji dan zadnji put bio s njim. Poslušajmo njegovo kazivanje:

 "Sjedio sam uz kavicu, listao novine i tjednike, čitao, a njega nema pa nema. Stolica mu je zjapila prazna. More se je pjenilo, a vjetar pirio. Očekivao sam kad će povirit, ali nije ga bilo, pomislio sam da ga možda stomak opet muči. Odjednom sam čuo blagi i umiljati glas: "Pope ne zajebaji, ovaj članak isijeci, trebat će za Milana, bit će mu drago.“

Zajedno smo napustili kafić i kao obično rastali se na prijelazu nasuprot banke u kojoj je šef bio. Posljednji put smo jedan drugome rekli - zdravo! Poslije nekoliko koraka u Borićima je pao i zaustavio se zauvijek. Baš tu gdje je kao dječak rastao i stasao. Tu je svoj mučenički, ali nadasve plemeniti život okončao.“

Lagali su i lažu da je naš prijatelj Pave umro. Ne ljudi, to nije istina. Umro je plemenit i nadasve pošten čovjek. Čovjek je umro, neka ljudi znaju. Pave živi i živjet će vječno u našim srcima, dok je nas, njegovih prijatelja.

Odmara, se Pave pod čempresima i vrisovačkim borovima, a gori visoko na Omiškoj Stini miriši smilje i pjevuše slavuji, kao da Pave s njima druguje.

Otišla je velika ljudska gromada nježne građe i vedrog duha, prirođene skromnosti, plamenit, poštovan i uvažavan od  svih, s beskrajnoj ljubavi za sve ljude u ovom surovom životu i vremenu.

Tuga za Pavom  je duboka, no ostala je spoznaja da smo obogaćeni druženjem s njim.

Kažu da umrli oživljavaju u živima. Naš prijatelj ostaje s nama i uz nas, sve dok smo mi tu. Ponosimo se što smo prijateljovali s takvim čovjekom.

Vječna mu hvala za ugodne trenutke, smijeh, šale i savjete koje nam je davao.

Spomen na prijatelja Pavu čuvat će zauvijek njegovi prijatelji u čijim srcima je sagradio dom.

Laka mu zemlja i počivao u miru.

 

U Omišu dana 1. studenog 2005. godine.

 

 

Fotografija/obrada/dizajn/dodatni tekst: Ugo Matulić

 

 

   Back                                                                                                           Top of page