www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


Gertruda Munitić

Povijesna Osoba (Historical Figure)

 

Rođena: 30. srpnja 1939. u Omišu

 

"U trenutku najveće slave i popularnosti shvatila sam da pomalo gubim ono što mi je najvažnije u životu- svoju kćer, i zato sam prihvatila ponudu iz Sarajeva, gdje sam uz angažman dobila i stan."

 

Nježne uspavanke operne dive

Gertruda Munitić (66), primadona sarajevske Opere, otkriva da ljubavlju prema unučici Martini nastoji nadoknaditi sve što kao majka, zbog karijere, nije pružila svojoj jedinici Anamariji

 


U "Pogledu s mosta", u osječkom HNK 1968.

U "Otmici iz Saraja" s Nadom Ruždak

Prva uloga: čobanče u "Eri s onog svijeta", 1954. u HNK u Splitu

- Otkazala sam sve pozive za doček Nove godine kako bih tu najljepšu noć uživala sa svojom dvoipolgodišnjom unučicom Martinom. Uz nju, kao baka, nadoknađujem sve ono što sam propustila kao majka, jer, silom prilika, od svoje kćeri Anamarije bila sam odvojena od njezine prve do šeste godine. Ona je bila kod mojih roditelja u Splitu, a ja u Osijeku, u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kojem sam tada imala stalni angažman. Nisam joj mogla brisati suze kad se rasplače zbog razbijenog koljena, čitati joj Crvenkapicu i Tri praščića, češljati je, poljubiti za laku noć, pjevati joj pjesmice i uspavanke, i zato sam neopisivo sretna što sve to mogu nadoknaditi s Martinom. Već u petak skuham njezina omiljena jela, paštašutu i šalšu od pomidora, kako bi nam, kad je mama i tata, Zlatko Murgić, ekonomist, subotom ujutro dovezu k meni, ostalo što više vremena za igru i ludiranje - kaže 61-godišnja primadona sarajevske opere Gertruda Munitić.
I premda su njezine uloge u operama, operetama i mjuziklima, od Gilde u "Rigolettu", Traviate, do Lucie di Lammermoor i Male Floramy donijele svjetsku popularnost i slavu, te je njeno ime uvršteno i u 4. ediciju Međunarodnog adresara istaknutih ličnosti American Biographical Instituta, Gertruda Munitić danas je najponosnija na ulogu bake, te oduševljeno priča kako je s Martinom uživala u velikom vatrometu koji su promatrale kroz prozor njezina stana u Sarajevu. Gradu u kojem je ostvarila sve svoje umjetničke snove i koji nije napuštala ni za vrijeme rata, nesebično pomažući svojim sugrađanima, a najviše onim najslabijima - djeci. U ratu, u kojem su joj pratnja najčešće bile granate, imala je više od sto nastupa.

Na rubu gladi

- Ipak, pet posljednjih sarajevskih godina bilo mi je vrlo, vrlo teško. I to zbog politike, koja se ne bi smjela miješati u umjetnost, ali, na žalost, i tu je prisutna. U svojoj matičnoj kući, u sarajevskoj operi, bila sam potisnuta u drugi plan, uloge su dobivali drugi pjevači...No, premda sam doživjela mnogo nepravdi, i često jedva preživljavala, teško spajajući kraj s krajem, nikoga zbog toga ne mrzim. Iza mene su moje uloge, moje nagrade, moje ime, moj glas, koji publika još želi čuti - kaže Gertruda Munitić, u čijem je koloraturnom sopranu, na proslavi pola stoljeća djelovanja Saveza društava "Naša djeca", u HNK, nedavno uživala i zagrebačka publika.
Na toj priredbi Gertruda Munitić bila je posebna gošća, kao predsjednica društva "Naša djeca" BiH i vicepredsjednica "Prve dječje ambasade", a zagrebačko gostovanje iskoristila je i za dogovor o izlasku CD-a s njezinim najpoznatijim arijama, koji je odavna snimljen u Croatia Recordsu.
Umjetnica koja je u bogatoj karijeri osvojila brojne nagrade, među ostalima i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva i nagradu 27.juli BiH za kreacije u "Rigolettu", "Traviati", "Kiss me Kate" i "My Fair Lady", te bila miljenica mnogih ljubitelja opere, oduvijek je privlačila zanimanje javnosti, posebno kad su je 70-ih strani mediji proglasili Titovom četvrtom, premda nevjenčanom, suprugom, no njen je privatni život ostao prekriven velom tajne. A brojni životni problemi, od siromaštva u doba djetinjstva i djevojaštva, podstanarstva dok je bila na vrhuncu slave u osječkom HNK i razdvojena od svoje jedinice Anamarije, dva propala braka, do ponovnog siromaštva, straha i gladi za vrijeme rata u Sarajevu, kad je litra vode bila pravo bogatstvo, dovoljna za pranje, kuhanje ručaka, ali i kave ne samo za sebe nego i za susjede, na njezinu licu i raspoloženju gotovo nisu ostavili traga.
- Čuvao me Bog i moja dobrota! I moji dalmatinski geni: ma što se dogodilo, uvijek dignem glavu i idem naprijed. Ali, ono što me najviše održalo, to je moja publika. Publika me oduvijek voljela. Recimo, nikada mi nije bilo teško otići pjevati u selo. A mojim kolegama jest. I čudili su se zašto sam ja tako popularna, a oni nisu. Ali, ja sam željela umjetnost, za koju mi je Bog darovao talent, približiti običnom čovjeku, jer ne može svatko doći u operu - kaže Gertruda.
Rođena je Omišu, 30. srpnja 1939., kao drugo dijete u obitelji Ante i Magdalene Munitić. Ime je dobila po teti Gertrudi, najstarijoj majčinoj sestri, koja joj je bila krsna kuma. Kako je majčina obitelj njemačkog podrijetla, Schmidt, teta joj je, u skladu s tradicijom, na krštenju dala tri imena: Gertruda Marija Magdalena, a kasnije je dobila i nadimak Bebi.
Kad su joj bile tri godine, obitelj se preselila u Split.
- Stanovali smo pokraj stadiona, u lijepom, prostranom stanu, a majka, Njemica, od malena nas je učila lijepom ponašanju. Ali, kad je otac, zbog velike ljubavi prema Hrvatskoj, kao politički osuđenik završio u zatvoru, život nam se potpuno promijenio. Iz stana nas je izbacio jedan general, preselili smo se na Peristil, tada jedan od najozloglašenijih kvartova u Splitu, a preživjeli smo zahvaljujući majčinoj sestri Gertrudi, "tante Trudi", kako smo je zvali moj brat Ante, sestra Herci i ja. Imala je frizerski salon i hranila nas je dok je tata bio u zatvoru. Kad se otac napokon vratio, zarekla sam se, onako mala, da se nikad neću baviti politikom - priča Gertruda, koja je glazbeni dar naslijedila od oca i djeda, tenora, te majčine tete i sestre, koje su također bile operne pjevačice: majčina teta je pjevala u Bečkoj operi, a sestra Ana imala je prekrasan koloraturni sopran.

Čudo od djeteta

Gertrudin talent prvi je uočio otac, vrstan tenor u zboru HNK u Splitu i dirigent uspješnih amaterskih zborova u Omišu i Dugom ratu. Svirao je nekoliko instrumenata, ali, zbog velike treme, koje se nije uspio osloboditi niti nakon 45 godina pjevanja, nikada nije ostvario solo karijeru.
- Njegovi jedini solo nastupi bili su pod prozorom moje majke, kad joj je, s gitarom u ruci, pjevao serenade. Tad su ga čule i Maja Strozzi, majka Borisa Papandopula, i Erna Berger, austrijska operna pjevačica. Rekle su mu da je drugi Caruzo i pozvale ga da dođe pjevati u Beč. Ali, bio je sin jedinac, vezan za roditelje, a kako je njegova majka na porođaju izgubila petero djece, nije ih želio ostaviti. Osim toga, zaljubio se u moju mamu.
Gertruda je odmalena pjevala, a njezina sestra Ivana Ivanka Herci Marsden-Radovnik je plesala. Ona je klasična balerina, i već 40 godina živi u Americi, gdje ima vlastiti studio, The State Ballet of Rhode Island. Majka je četvero djece i baka troje unučadi, a njezin najstariji sin Richard pleše u New York City Balletu. Brat Ante doktor je elektrotehnike i predavač na Pomorskom fakultetu u Splitu, izvrstan je trubač, i dok je bio mladić, imao je svoj orkestar, Aspalatos Brass. A njegov sin Neno profesor je gitare na Visokoj školi za glazbenu umjetnost "Ino Mirković" u Lovranu. I Gertrudina kći Anamarija ima izvanredan sluh, ali nije se željela baviti glazbom.
Još kao sasvim mala djevojčica, Gertruda je pjevala kolorature, pa su susjedi često govorili njezinoj majci: "Ma ova mala nam ide na živce, koliko stalno viče!" I majka ju je poslala da pjeva u Crkvi sv. Duje.
- Pjevanje mi je išlo, hvalili su moje solo nastupe, ali učenje baš ne. Jednog dana, kad se svećenik stoti put požalio da ništa ne učim, tadašnji biskup Alajbeg, rekao mi je: Gertrudice, znam da nećeš naučiti sve. Ali, možeš li barem, meni za ljubav, naučiti deset Božjih zapovijedi? I molim te, neka uđu u tvoju dušu, a onda pokušaj s njima živjeti. Bio je toliko sugestivan da sam sjela i naučila ih - kaže Gertruda, koja je već tada bila pravi vražićak i čudo od djeteta: pjevala je na svim pričestima, krizmama, djeci u bolnici i sirotištu. Nedugo potom, Herci i Gertrudu majka je upisala i u dječje kazalište "Titovi mornari".
- U mjuziklu "Priča o zemlji u kojoj kamen plače" igrali smo Rikard Simoneli, Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Davor Boršić, Ivica Vidović, Mirko Kraljević, Seka Vrca, moja sestra i ja. Rikard Simoneli i Boris Dvornik glumili su zločeste životinje koje me žele istući, ali, ne uspijevaju jer je dobrota Žaromila, kojeg sam igrala, bila jača od njihove zloće - prisjeća se Gertruda.
Kad joj je bilo 11 godina, na prvom satu glazbenog odgoja profesorica Dora Bakotić uočila je Gertrudin izniman glas i pozvala je k sebi.
- Sjela je za klavir i rekla neka otpjevam svaki ton koji je odsvirala. Zaključila je da imam izuzetan koloraturni sopran i predložila da će me naučiti nekoliko pjesama s kojima bih mogla nastupati i nešto zaraditi. Naime, tada smo bili vrlo siromašni, i dalje nas je izdržavala teta, jer tata je nakon izlaska iz zatvora, u poduzeću za ortopedska pomagala gdje je jedva dobio posao, imao vrlo malu plaću. Jedva smo imali za hranu...

Prvi honorar u trinaestoj

Od svog prvog honorara, koji je zaradila s 13 godina, Gertruda si je kupila lijep, nov kaput.
- Još čuvam taj plakat na kojem piše: "Najmlađa omiljena 13-godišnja pjevačica Gertruda Munitić pjeva na otvorenju ljetne bašte Doma Vicko Krstulović". Nastupila sam u posuđenoj bijeloj haljinici s volančićima, susjeda mi je posudila crvenu vestu, a pokojni barba mi je od konopa napravio cipele i gipsom ih obojao u bijelo.
Nakon osnovne škole, upisala se u realnu gimnaziju, ali je ubrzo prešla u muzičku školu u Splitu. Naučila je svirati klavir i violončelo, a pjevanje je završila u klasi profesora Petra Markovića. Još dok je bila u školi, dobila je prvu ulogu u kazalištu, u "Eri s onoga svijeta" i tada se prvi put na sceni našla zajedno s ocem: ona u ulozi čobančeta, on u zboru. Ali, na premijeri "Male Floramy", u kojoj je s nepunih 18 godina zablistala u naslovnoj ulozi, oca su svladale emocije i predstavu je, brišući suze, gledao iz lože.
- Plakao je od početka do kraja, od sreće što mu se ispunio davni san, ali i zbog moje kuraže na sceni koju on nikada nije imao. Kad je prvi put gledao "Maly Floramy", pomislio je: Bože dragi, da mi kći ovako pjeva, umro bih od sreće. I eto, san mu se ispunio.
O obožavateljima i ljubavima Gertruda Munitić nerado govori. U osnovnoj školi voljela je, kaže, jednog Vladu, a ime svoje najveće i jedine ljubavi u mladosti ni danas ne želi otkriti.
- Kad smo se zavoljeli, meni je bilo osamnaest. On je poznata osoba, iz svijeta umjetnosti, ali ima obitelj i jednostavno ne želim otkriti njegovo ime. Dugo smo se voljeli, ali život je htio da svatko od nas ode na svoju stranu. I danas poštujemo i cijenimo jedno drugo.
Fotografije iz tog vremena svjedoče da je bila atraktivna, upadljiva plavuša koja je plijenila pažnju svojim izgledom i stasom, ne samo glasom. Svi su se za njom okretali, ali, njezina je unutrašnjost uvijek bila u sukobu s njenim izgledom.
- Otac je bio strog, sestra i ja vrlo smo konzervativno odgojene. Imale smo mnogo obožavatelja, bile smo vrlo društvene, ali, teško smo se upuštale u dublje veze. Čak su me smatrali oholom i umišljenom.
Vjerojatno ju je takvom, kaže, doživio i Stjepan Mesić za prvog susreta nakon festivala u Slavonskoj Požegi. Ispričao joj je to, priča Gertruda, ovo proljeće, kad je kao hrvatski predsjednik posjetio Sarajevo. Podsjetio ju je, kaže, kako je na partyju festivala jedva uspio doprijeti do nje ne bi li s njom otplesao barem jedan ples.
- Oko mene su bila već petorica plesača. I, taman kad smo Stjepan i ja trebali zaplesati, doslovce me oteo Mika Špiljak, koji je tada bio na višoj funkciji od Stjepana Mesića. Tad je, kaže, pomislio hoće li ikad biti jači od njega pa da me on otme prvi za ples. Ljubav i umjetnost kod mene su u vječnom sukobu. Kao što je govorila slavna Isadora Duncan, da su je ljubav i umjetnost okovali, i da bi koji put pobjeđivala ljubav, ali uvijek više umjetnost jer je umjetnost bila njezina životna opredijeljenost. A meni je umjetnost značila i egzistenciju mene i mojeg djeteta i zbog toga sukoba teško sam nalazila unutarnju sreću. Željela sam da me muškarci vole srcem, a ne očima.
Nakon završetka muzičke škole, dvije je godine honorarno pjevala u splitskom kazalištu, a onda joj je stalni angažman ponudilo osječko kazalište, u kojem je provela punih deset godina. Prvog supruga, profesora glazbe Petra Simovića, upoznala je u Vukovaru, na gostovanju kazališta. Bio je direktor glazbene škole, petnaest godina stariji od nje, vrlo šarmantan i prvi ozbiljniji muškarac u njezinoj blizini. Vjenčali su se 1962., a nakon tri godine braka, kad je njihovoj kćeri Anamariji bila godina dana, razveli. Gertruda je ostala Osijeku, u podstanarskoj sobi u kojoj njezina gazdarica nije željela malu bebu. Tako je Anamariju odvela baki i djedu u Splitu, a Petar je otišao u Njemačku, u Dusseldorf, gdje i danas živi.
- U trenutku najveće slave i popularnosti shvatila sam da pomalo gubim ono što mi je najvažnije u životu - svoju kćer. Zato sam odlučila odabrati grad u kojem ću napokon, kao priznata umjetnica, dobiti i krov nad glavom jer moje dijete mora biti uz mene i ja uz njega. A najbolje uvjete i stan ponudilo mi je Sarajevo.
Njezina se karijera uspješno razvijala, sve do 1974., kad su je pozvali da pjeva na proslavi AVNOJ-a u Jajcu, na kojoj su bili i Josip Broz i njegova supruga Jovanka. Gertruda je predstavljala Bosnu i Hercegovinu, Čangalović Srbiju, Eva Novšek Houška Sloveniju, Vladimir Ruždjak Hrvatsku, a Nikolovski Makedoniju.
- Izvela sam "Uspavanku partizanke" uz pratnju Bogradske filharmonije. Ali, kad sam završila, svi su mi čestitali. A predsjednik Tito i Edvard Kardelj su mi rekli: Božanstveno ste pjevali, to je fantastičan kopf-ton! Ostala sam zatečena, shvativši da sam pjevala pred ljudima koji se i te kako razumiju u glazbu. Na večer, na primanju, Vladimir Bakarić upoznao me s Titom i Jovankom, koja mi je rekla: "Mi pratimo vaše nastupe, vaš razvoj kao sopranistice. Počašćeni smo što ste pjevali za nas!"
Na predsjedničkim primanjima, ili, kako su to mediji naglašavali, "za Tita", Gertruda je nastupila četrnaest puta. Već nakon nekoliko nastupa, proglasili su je Titovom osobnom pjevačicom, potom ljubavnicom, a strani mediji nazivali su je njegovom četvrtom, premda nevjenčanom, suprugom.
- Ništa od toga nije bilo istina. Prošlo je otad dosta vremena, i danas o tome mogu govoriti bez gorčine. Zbog moje navodne veze s Predsjednikom došla je u pitanje moja međunarodna karijera, jer, kad su me pozvali da pjevam u Americi, uvjetovali su da ispod moje slike na plakatu piše da sam Titova žena. I to sam, naravno, odbila. A najteže od svega bile su mi Anamarijine suze koja je zbog toga imala silnih problema u školi - priča Gertruda.
- Za jednu Novu godinu, ne sjećam se više je li bila 1975. ili 1976., svi su se umjetnici pozdravljali s Titom. Došao je red i na mene, a supruga Miše Broza se pomakla da mogu na trenutak sjesti pokraj njega. Tito se nagnuo prema meni i rekao: Zamislite što bi dali inozemni fotografi da mogu ovjekovječiti ovu scenu? Zašto?, upitala sam. Pa sjedite s moje desne strane, na Jovankinu mjestu! I godinu kasnije, po američkim novinarima, postala sam "njegova supruga". On je, zapravo, na neki način bio vidovit, točno je znao tko što misli, što radi i što može od njega očekivati u budućnosti. Bio je velik čovjek i velik državnik.

Nevolje zbog Tita

- Ne znam točno od koga su potekle te priče. Možda od kolegica koje su bile ljubomorne jer njihov glas nikada nije mogao doseći one visine koje je dosezao moj? No, sigurna sam da će jednog dana sve isplivati na površinu. Unatoč svemu, svidjeti se kao umjetnik državniku kakav je bio Tito, koji je dobro poznavao i operu i tehniku pjevanja, bila je velika čast- nastavlja Gertruda.
Skromni honorari te zlobne priče i komentari, kaže, bili su sve što je kao "Titova pjevačica", zaradila. Nikada nije dobila nikakav dar, pa ni zlatni sat koji su, po protokolu, dobivali svi umjetnici koji su tri puta nastupali na predsjedničkim domjencima. Zbog svega toga karijera joj je krenula nizbrdo, a takva joj reklama, kaže, nije trebala. Jer, davno prije nego je pjevala za Tita, bila je priznata operna umjetnica.
Iako je pjevala u mnogim opernim kućama svijeta, najradije se sjeća dva nastupa: onog u Meksiko Cityju, kad ju je publika doslovce zasula cvijećem, a ovacije su trajale punih dvadeset minuta, i drugog, u ondašnjem SSSR-u, u Kirgiziji, gdje su je s pozornice odnijeli na rukama, a "svečana večera" bila je u njezinoj hotelskoj sobi u koju su direktor teatra i drugi umjetnici donijeli kruh, salamu i vino.
Početkom osamdesetih, Gertruda se udala drugi put, za crnogorskog novinara Slobodana Rackovića. Premda je, kaže, bio divan čovjek, njihov je brak potrajao samo šest godina: on, naime, nije želio napustiti Crnu Goru, a Gertruda Sarajevo. I stoga su se rastali.
Najveća i najbolja Gertrudina kritičarka oduvijek je bila njezina kći, koja nije propuštala nijedan majčin nastup. Završila je studij turizma, a kad je u Sarajevu počeo rat, otišla je u Jeruzalem. Ondje je naučila hebrejski i vodila njihovu najveću turističku agenciju Omega.
- Ali, morali su se vratiti u Sarajevo. Naime, dva puta samo ju je čudo spasilo od sigurne smrti. Prvi put, kad je od eksplozije bombe u autobusu kojim je svako jutro putovala na posao, stradalo 40 ljudi, Anamarija pukim slučajem nije bila u njemu. Autobus je, naime, kasnio i ona je, srećom, sjela u taksi. Nekoliko mjeseci kasnije, autobus joj je pobjegao, opet je uzela taksi, a u autobusu je opet bila bomba. Eto, u božjoj zemlji Bog je sačuvao moje dijete jer se toliko borim za dobro sve djece. Tog dana nazvala me u ponoć i rekla: "Mama, ne želim treći put izazivati sudbinu. Vraćamo se u Sarajevo." A imala je dobro plaćen posao. I eto, vratila se, pa sam u Sarajevu ostala i ja. Ona mi je jedino dijete i ne želim biti daleko od nje. Ne bih joj željela ni smetati, samo pomoći.
Je li ipak, i na trenutak, požalila što je u Sarajevu ostala i za vrijeme rata?
- Početkom sedamdesetih u Sarajevu sam našla utočište i zato, kad je počeo rat, nisam se nimalo dvoumila: ovaj je grad pomogao meni, pomoći ću i ja njemu. Kao operna umjetnica mogla sam otići kamo sam htjela, pa i sestri u Ameriku, no osjećala sam da mogu, i moram, pomoći djeci i svima kojima je pomoć potrebna. Poslušala sam svoju savjest i ostala. Iako, da sam u tom trenutku znala kakva me kataklizma čeka, ne znam bih li ostala. Ali, u kataklizmi se događaju i veličanstvene stvari, i nakon tog iskustva završila sam i tečaj transcendentalne meditacije.
A kad danas gleda svoju unučicu, čini joj se, kaže, kao da gleda sebe. Martina je pravi vražićak, svakom se zna uvući pod kožu, a baku vrti oko malog prsta.
- Otkad je prohodala, ne treba mi nikakav fitnes. Svaki je vikend kod mene, i to mi je najbolja rekreacija. Nema mira niti sekunde. Kad je čula da mama i tata idu van na doček, bila je presretna što će biti sa mnom. I sve je isplanirala: kako ćemo se odjenuti, dotjerati, našminkati. A nije zaboravila ni naručiti svoje omiljeno jelo jer, "najviše voli pastasutu, bakine kolace i baku" - kaže uz sretan osmijeh baka Trude.

 

Napisala: Snježana Dragojević Harapin
Snimci: Ivan Posavec, Almin Zrno i obiteljski arhiv

 

- Tekst i fotografije  posuđene sa WEB stranice "Glorie"

   Objavljeno: 2001., siječanj, broj: 316  

 

     Back                                                                                                          Top of page