www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


DOMOVINSKI RAT U DALMACIJI 1991.

(Iz knjige "Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji 1991." - "Franjo Kluz", Omiš - 2001.)

 

   

        Piše: general Petar Štimac

 

1.)  Formiranje 4. brigade ZNG-a

Jedan od recenzenata rukopisa, stožerni general u mirovini Martin Špegelj i Šimčev ratni suputnik, zapisao je o ovim svjedočanstvima da "imaju posebnu, izuzetnu važnost za shvaćanje Domovinskog obrambenog rata".

Sredinom travnja, točnije 14. 4. 1991., Mladen Bujas organizira u 10.30 sati u Vili Dalmacija prvi sastanak koji će rezultirati zaključkom da se pristupi formiranju HV-a u Dalmaciji.
Sastankom je rukovodio general major Tomislav Bjondić iz MO, a samo navodim dio sudionika sastanka: M. Bujas, I. Jelić, I. Kusić, i na moje veliko iznenađenje, kap. bojnog broda u mirovini Vlado Matulović, poznatiji kao veliki bezbednjak iz JNA, odnosno načelnik bezbjednosti Mornaričkoga školskog centra. Osnovni zaključak sastanka bio je: pojačati sigurnosno-obavještajne mjere, međusobno se provjeravati i čuvati organizaciju; 14 dana na istome mjestu formirat ćemo 4. br. ZNG-a i imenovati zapovjednika.
Takav odlučan stav morao se zauzeti: Josip Jović je poginuo 30. 3. 1991. na Plitvicama, bilo je i više ranjenih pripadnika MUP-a, a i opće vojno-politička situacija je da se vuku muški i hrabri potezi. Obitelj, supruga Vlasta i stariji sin Srđan, konačno naslućuju da sam ponovno u vojsci, ali sada u HV-u koji je na samom začetku.
Mlađi sin Hrvoje, tada petnaestogodišnjak, nešto se veseli, ali još je daleko da bi shvatio događaje iz 1990. i 1991. godine. Tek za nekoliko godina postao je ponosan na činjenicu u kakvu se društvu nalazio i njegov otac, tada pedesetčetverogodišnjak.
Povremeno, uz osobni rizik, odlazim u zgradu Komande VPO te pokušavam kontaktirati s oficirima Hrvatima. No i dalje to ide dosta teško, u većini slučajeva odbojno i s nepovjerenjem. Mnogi još ne vjeruju da je došao kraj bratstva i jedinstva, kraj monopolitizma i svjetske socijalističke revolucije. Jednostavno, Hrvati moraju stvar preuzeti u svoje ruke i konačno formirati svoju državu.

Pripreme u Vili Dalmacija

U tim razgovorima, u kancelariji gen. potpukovnika Ljubičića, dogovaramo daljnje razgovore uz približno ovakav zaključak: Petre, budi obazriv, javi se povremeno, volio bih da se nađemo sami. Sve je još daleko od prave suradnje i povjerenja. O ovom prvom kontaktu, koji je nešto obećavao, upoznati su Bujas i Špegelj. Oni traže - nastavi, on mora biti naš.
Bliži se nedjelja 28. 4. 1991. godine; u Vili Dalmacija djeluje osiguranje, na ulaznim vratima skoro gužva. Na sastanak dolaze svi sekretari NO od Zadra do Imotskoga, dolaze i osobe uključene u nepostojeće i neimenovane sastave HV-a. Vrijeme idealno, upoznajemo se, s litica se divimo perivojima, voćnjacima, vinogradu i zelenilu kompleksa Vile Dalmacija, ali i moru, te otocima Čiovu, Šolti i Braču.
Uskoro dolazi general major Tomislav Bjondić, u pratnji Mladena Bujasa, te iz MO - Bekira Dedića, Marijana Devčića i Zvonka Sesara. Osiguranje Vile Dalmacija povjereno je Mladenu Boriću, Juri Bojiću i Marku Džaji. Marko Džaja u više je navrata bio u osobnom osiguranju generala Bjondića za vrijeme njegova boravka u Splitu. Kasnije je, u blizini Omiša, organizirao kamp za obuku specijalaca za potrebe HV-a.
Ulazimo u vilu Milke Planinc, sjedimo za velikim stolom. Bjondić vodi sastanak. Vi od danas ulazite u sastav HV-a, primate punu odgovornost za svoj rad, tajnost, a zaštita svih je prije svega, itd. Sada Vas molim da se predstavite i pojedinačno izjasnite o spremnosti da uđete u sastav HV-a.
Poslije predstavljanja i davanja javne prisege, Bjondić je nastavio: Svečano izjavljujem da se danas u Splitu formira 4. br. ZNG-a, a za njezina zapovjednika imenujem Ivu Jelića... Začuo se pljesak, popila se pokoja čašica, nakon čega organizirano, po grupicama, odlazimo na svoje polazne položaje, gradove i radna mjesta.

Povijesni datum

Sastanak u Vili Dalmacija, po mjestu održavanja (Titova vila na Mejama, u blizini Komande Vojnopomorske oblasti), po broju sudionika i donesenim zaključcima imao je odlučujući utjecaj na formiranje HV-a i 4. br. ZNG-a u Dalmaciji, kao i na tijek događaja koji su uslijedili kasnije.
Je li Bjondić imao odobrenje da pristupi formiranju prvih postrojbi HV-a u Dalmaciji, nije mi poznato. Njegov nastup, sigurnost, odlučnost, kao i životna dob ulijevali su povjerenje, svi smo dobili dodatni poticaj da bez obzira na posljedice pristupimo izradi temelja za stvaranje HV-a. Također mi nije poznato je li zbog svojih povijesnih nastupa imao kakvih posljedica u Zagrebu.
Naime, najviši državni organi Republike Hrvatske nikada službeno nisu priznali 28. 4. 1991. godine kao povijesni datum stvaranja HV-a u Dalmaciji. S druge strane, svi pripadnici ove manevarske snage HV-a i jedne od najjačih i najslavnijih brigada HV-a, taj datum poštuju i svečano ga obilježavaju svake godine.
Na sastanku 28. 4. 1991. u Vili Dalmacija, pored navedenih, bili su: iz Zadra Ante Ivković, iz Biograda Slavko Adžić, iz Šibenika Zdravko Stančić, iz Trogira Božidar Lučin, iz Kaštela Krešimir Vuljak, iz Solina Vinko Samardžić, iz Sinja Branko Petričević i Neven Bazina, iz Omiša Zdravko Perišić, iz Imotskoga Srećko Udiljak, s Paga Miran Ivanićević i iz Splita Ivo Kusić, Ante Vulić, Mirko Šundov, Jakov Miletić, Vlado Matulović, Mirko Skoko i Petar Šimac, te Marija Adžić.
Vlado Stošić i Špiro Mikelić bili su u grupi za osiguranje objekta u Vili Dalmacija. (Slučajni izostanak neke osobe plod je nepotpune dokumentacije i nije namjeran.) Na sastanak su pozvani i predstavnici Drniša, Metkovića i Dubrovnika.
  

 

2.)  Narod spreman za obranu

Više ništa nije moglo ostati tajnom. Poslije formiranja 4. br. ZNG i njenog smještaja i obuke u Kaštel Sućurcu, odnosno Resniku, samo nekoliko stotina metara od vojnog garnizona u Divuljama, svi, ama baš svi, znali su da se hrvatski narod odlučno sprema obraniti svoju zemlju i svoje dostojanstvo.

Narod spreman na obranu

Tijekom nekoliko dana Ivo Jelić uspostavio je svoje zapovjedno mjesto u Kaštel Sućurcu, u zgradi društvenih sadržaja Jugovinila. Počeo je popunjavati zapovjedništvo; prema zajedničkom dogovoru postavljen sam na funkciju pomoćnika zapovjednika za koordinaciju i suradnju s civilnim sektrom (ne sjećam se točnog naziva dužnosti prema prvoj knjizi formacije 4. br. ZNG). Tu su već na funkcijama marljivi, vrijedni i odani domoljubi: Jakov Miletić, Mirko Šundov (kasnije i jedan od ratnih zapovjednika 4. br. ZNG) te brojni drugi. Krajem proljeća ili početkom ljeta 1991., od naoružanih pripadnika MUP-a koji su se obučavali u Nastavnom centru u Kumrovcu i u Lučkom, kao pomoć 4. br. ZNG u Resnik pristiže veća grupa naoružanih pripadnika MUP-a (ojačana satnija) pod zapovjedništvom Gente Međugorca. Oni ulaze u sastav 1. bojne, a Međugorac je postavljen za njenog zapovjednika. Koliko se mogu sjetiti, navedene snage u cilju ojačanja 4. br. ZNG uputio je Štefan Kerčmar iz MORH-a.

Postupak primanja boraca

Navedena postrojba po svom sastavu, strukturi i ponašanju nije se bez problema mogla prilagoditi u novoj sredini. Nastali su određeni nesporazumi koji su se odrazili za odnos Zapovjedništva 4. br. ZNG i Ministarstva obrane, pa je Međugorac uskoro povučen u Zagreb, a na njegovo mjesto ministar obrane, general Špegelj, imenovao je vrlo mladog čovjeka, Zdravka Kuzelja. No i Kuzelj krajem srpnja 1991. iz obiteljskih se i drugih osobnih razloga vraća u Zagreb. U kasnijim ratnim vremenima nisam imao priliku susretati se s tim ljudima.,
Pripadnici 4. br. ZNG sa svojim zapovjedništvima po bojnama bili su smješteni u hotelu Resnik i u kampu istog hotelskog naselja. Stalno su postizali novi dragovoljci, (a radi moralnih, odgojnih i domoljubnih čimbenika, za buduće mlade generacije), u kratkim crtama izbnosim postupak primanja novih boraca u sustav 4. br. ZNG.
Jakov Miletić, danas umirovljeni brigadir HV, a tada prvi načelnik stoežra 4. br. ZNG, po prijemu mladog borca i razgovora na kraju je postavljao pitanje: Vojniče, prije ulaska u HV, odgovori da li si spreman poginuti za Domovinu i kome i na koju adresu ćemo javiti da si poginuo. Odgovorni su bili pozitivni, a sebi i svima koji su od samog početka stvarali HV postavljam pitanje: Gdje smo mi tako otvrdli? Nismo mi bez duše, srca i osjećaja; takvi smo morali biti, jer smo stvarali svoju državnu i svoju vojsku, a da tada 1991. godine, pa sve do 15. 1. 1992., nismo imali hrvatsku državnu niti Hrvatsku vojsku.
Poslije takvog razgovora, novi borci bili su primljeni kod zapovjednika 4. br. ZNG Jelića na dodatni razgovor, i pri tome im je uručivana iskaznica pripadnosti postrojbi, odnosno HV. Slično se radilo i u drugim brigadama.
Počeli smo živjeti opasnim životom; više ništa nije moglo ostati tajnom. Poslije formiranja 4. br. ZNG i njenog smještaja i obuke u Kaštel Sućurc, odnosno Resniku, samo nekoliko stotina metara od vojnog garnizona u Divuljama, svi, ama baš svi, znali su da se hrvatski narod odlučno sprema obraniti svoju zemlju i svoje dostojanstvo. Kada smo otvoreno počeli nositi i maskirnu odoru HV, mislim da smo učinili pravi potez; pripadnici JNA, zatvaraju se u vojarne, samo rijetki povremeno noću odlaze svojoj obitelji; najveći broj mladića iz čitave Jugoslavije, posebno Slovenci, Makedonci, Kosovari i Hrvati ne odazivaju se na pozive o služenju vojnog roka. Mnogi vojnici JNA koji su bili na godišnjem odmoru, više se ne vraćaju u svoje jedinice, a mnogi danonoćno bježe iz vojarni; mi ih sačekujemo, oblačimo u civilnu odjeću i upućujemo svojim kućama. To brojčano slabljenje i raslojavanje snaga JNA nikada nismo procijenili i do kraja iskoristili, kako je to obrazlagao i tumačio general Špegelj.

Unošenje nevjerice

Još dugo HV neće imati dobru suradnju s politikom te vremena za analizu, sastanke i promidžbu preko svojih novina, emisija i sl. U nedostatku takvog rada i mogućnosti, TV i novina, koristeći vojno neznanje, na sve se strane piše, govori i viče da je JNA 5., 4., pa čak i 3. vojna sila u Europi. Toliko tenkova, topova, aviona i vojnika samo su zastrašivali narod i unosili nevjericu u tek početne vojne snage Hrvatske. Ta, ne znam koja po snazi vojna sila u Europi, mogla je imati i veću i bolju tehničku, ali gdje su im ljudi!? Ti koji su to prosipali, posebno mislim na političare, ali i na samog Predsjednika države, kao da nisu znali da je JNA u miru popunjena starješinskim kadrom i vojnicima oko 18-20 posto, a da je od 1. 5. - 31. 7. 1991. godine pobjeglo oko 5-8 posto, te da se nisu mogli u Hrvatskoj popunjavati mobilizacijom. Armija koja raspolaže s oko 15 posto formacijskog kadra, ne može u dužem vremenskom periodu biti neka europska sila. Tu posebno mislim na zapovjedništvo i jedinice izvan tzv. SAO Krajine. Naravno da snage JNA u SAO Krajini treba promatrati drugačije, jer su se one mogle popunjavati srpskim stanovništvom. Ponavljam i ističem da je u svim vojnim kasarnama i zapovjedništvima već 1. 6. 19991. zavladala panika i strah, a kad smo te objekte kasnije počeli i blokirati, oni su bili zreli za predaju ili da se osvoje u relativno kratkom vremenu, najduže do 1. 9. 19991. godine.

 

3.)  Masovno napuštanje JNA

Moral većine pripadnika JNA iz dana u dan je slabio, a naš svaki dan jačao.
U takvom ozračju stanja HV-a (ZNG) i raspoloženja naroda, iz JNA svakodnevno primamo poruke "Dolazim i ja, gdje ćete me sačekati"; djeca donose pisma u kojima piše "Večeras moj tata napušta JNA i priključuje se HV-u" itd.

Općenito govoreći, stanje u jedinicama i komandama JNA bilo je još gore. Strah za goli život, za porodicu, danima i tjednima nisu se viđali. Pomanjkanje kruha, vode, električne energije, higijenski uvjeti života bili su vraćeni 20-30 godina unatrag; sve je bilo spremno i zrelo da se prihvati i provede ideja generala Špegelja da rat relativno brzo završi. No, i mi smo bili neodlučni, pa smo tako danas pozivali sve Hrvate da napuste JNA, a sutra opet da ostanu. Ovdje želim iznijeti i jednu osobnu misao, iskustvo ili pouku. U miru koji traje 20, 30 i više godina i gdje se armija popunjava isključivo regrutacijom civila - mladića koji idu na služenje zakonskog vojnog roka, oko 70-80 posto starješinskog kadra nije spremno ni za kakav rat ili borbu; to je njima kao zanimanje na sigurnom u nekom poduzeću ili ustanovi, a mladići vojnici i do 95 posto slučajeva odmah bi pobjegli kući. I još nešto, na Balkanu su sve takve armije i 1914., 1941., pa i 1990. godine, bacile oružje i nestale, a rat je vodio narod i uvijek postupno stvarao svoje oružane snage.

Moral raste

Političari i vojni stratezi, proučite šire i podrobnije ove naznake, nemojte u HV primati ljude koji nisu za borbu, okršaj, koji nisu hrabri, a danas u 2000. mnogi takvi ostali su u HV-u, posebno u MO i ustanovama, i dobro nose odoru i lijepo primaju plaću! Ovdje završavam porukom - stvarajmo samo profesionalnu vojsku koja će za slučaj potrebe primiti prvi ratni udar i omogućiti da joj se narod postupno priključi i maksimalno ojača hrvatske oružane snage. Sve drugo nas vraća na ponašanje vojske iz 1914., 1941. i 1991. godine.
Moral većine pripadnika JNA iz dana u dan je slabio, a naš svaki dan jačao. Divan je bio osjećaj da stariji ljudi i pojedinci ljube ruke i viču bravo, samo naprijed, narod je uz vas, ponosni smo što stvarate našu vojsku i državu!
Upravo u takvom ozračju stanja HV-a (ZNG) i raspoloženja naroda, iz JNA svakodnevno primamo poruke: dolazim i ja, gdje ćete me sačekati; djeca donose pisma u kojima piše: večeras moj tata napušta JNA i priključuje se HV-u itd. Tako već sredinom proljeća 1991. aktivni major roda veze Zdravko Škarpa iz kasarne Tadija Anušić iz Sinja otvoreno piše u Slobodnoj Dalmaciji što je JNA, što radi i gdje je mjesto hrvatskim oficirima i podoficirima koji se nalaze u JNA. Također po našim uputama, direktor Brodospasa Vice Batinica organizirano prima i drži na okupu veću grupu mladih oficira, Hrvata koji su pobjegli iz JRM-a. Imamo neke aktivne oficire JNA koji će uskoro biti naši, a to su: major Mile Budiša, potpukovnik Mate Viduka, kapetan I. klase Rahim Ademi, zastavnik Mirko Skoko, potpukovnik Milivoj Petković, poručnik korvete Mile Čatlak, ali i umirovljeni: Ante Čatlak, Tadija Brinić, Ivan Škoro i drugi. Žao mi je što ne mogu nabrojiti i sve druge časne ljude koji su osjetili trenutak i pravodobno se i otvoreno stavili na stranu hrvatskoga naroda.

Uloga MUP-a

Pišući ova svjedočanstva, svjestan sam činjenice da ću učiniti i brojne propuste, nenamjerno ispustiti neke sudionike i organizacije ovih povijesnih događaja. Upravo u ovom trenutku želim posebno istaknuti ulogu i mjesto pripadnika MUP-a u stvaranju HV-a i države u cjelini. Premda u ovo vrijeme (proljeće-ljeto 1991. godine) prema nekim tad aktualnim stavovima političara svih rangova i položaja snage MUP-a još nisu očišćene niti 15 posto, odgovorno tvrdim da smo u Dalmaciji na svojoj strani imali 95-98 posto njihovog sastava. Bili su pravi Hrvati i u cijelosti su svoju opremu, sredstva veze, naoružanje, vozni park i organizaciju stavili u funkciju obrane svoga naroda, odnosno snaga ZNG-a. Razne priče i sumnja da su jugonostalgičari, da ne vole Hrvatsku, da su spremni ubijati za Jugoslaviju, za SKJ ili za pokret za Jugoslaviju, samo su priče bolesnih glava kojima hrvatstvo predstavlja zanimanje, a ne ljubav. U svakom čovjeku, barem naših generacija ili do današnjih dana, tinja fina nit domoljublja, i trebala je samo mala potpala da se pretvori u buktinju, i zajedno s buktinjom drugih subjekata i pojedinaca krene u stvaranje hrvatske države. Svim pripadnicima MUP-a iz 1991.-1992. godine, poznavali me ili ne, želim zahvaliti za sve što su učinili na stvaranju i organizaciji HV-a (ZNG), a posebno na osobnom doprinosu u obrani domovine. Ovdje ću navesti samo nekoliko osoba iz MUP-a koje su u ljeto 1991. izvrsno odigrale svoju ulogu u stvaranju ZNG-a, a to su: Ratomir Vranješ, Ivo Stipišić, Ivan Brzoja, Nikola Vukošić, Milan Kuzmanić, Jozo Sikirica, Mate Ajduk, Ante Bujas, Đuro Župan, Goran Grgurčin i drugi.
U odnosu na MUP mora se stalno ponavljati da su snage ZNG-a u čitavoj Hrvatskoj, od službenog osnutka 1. 6. 1991. godine (ali i ranije) pa do kraja rujna 1991. bile u sastavu snaga MUP-a. To smo morali učiniti radi svijeta, budući da je Jugoslavija još uvijek jedino bila međunarodno priznata. U MUP-u smo primali plaću i sve druge prinadležnosti. Vojni zapovjednik na terenu u tom vremenu bio je i zapovjednik snaga MUP-a. Na toj liniji zapovijedanja s vojnom i redarstvenom komponentom bilo je dobrih poteza, ali i nejasnoća, posebno kod upotrebe snaga, što je Vrhovništvo dosta brzo uvidjelo i postupno, od srpnja do kraja rujna 1991., u redovnim je djelatnostima došlo do razdvajanja snaga HV-a i MUP-a.

 

4.)  Početni ustroj Zapovjedništva

Imenovanje za zapovjednika obrane Dalmacije prihvatio sam veoma odgovorno i ozbiljno, potpuno se predavši funkciji i želji da što brže ustrojim zapovjedništvo i tako pomognem ustroju HV u Dalmaciji. Već 2o.7.1991. Zapovjedništvo je počelo s radom.

O odustajanju M. Ljubičića odmah smo telefonski izvijestili zapovjednika ZNG Republike Hrvatske M. Špegelja. On nije puno razmišljao, već je rekao: Daj odmah Ti i Bujas dođite u Zagreb, mislim da Tebe imenujemo. Mladen je to i ranije predlagao.
Tako smo Bujas i ja 19.7.1991. došli u Zapovjedništvo ZNG, koje je bilo na Tuškancu, i o svim vojnim i drugim pitanjima dugo razgovarali sa Špegeljem. Na kraju razgovora je rekao: ... Odmah pođite u MO i tamo se javite ministru Šimi Đodanu, on će izvršiti imenovanje Šimca za zapovjednika Dalmacije.
U Ministarstvu obrane kod ministra je bio, prema našem dogovoru, i Goran Pavlov, te vjerojatno slučajno i predsjednik Izvršnog vijeća općine Omiš Željko Josipović. Ministar je bio nervozan, mnogo je tu za njega novih i nepozknatih poslova, ali vrlo brzo reče: Što ono imam učiniti.., a... druže pukovniče, Vi ste od sada zapovjednik obrane Dalmacije...", ja sam tada uskočio i rekao: "Gospodine ministre, ja nisam drug pukovnik, ja sam kapetan bojnog broda...

Špegeljev naputak

On me je prekinuo i nastavio: Vodi rat oštro i sve što ti smeta uništi... Odgovorio sam: Zahvaljujem na imenovanju, a rat ću voditi prema svim međunarodnim konvencijama... Dobro, dobro. Ti to znaš bolje od mene. Potom je naredio tajnici da napiše imenovanje, a zatim smo otišli na ručak, i u večernjim satima bili smo u Splitu. Zrakoplovi su još letjeli prema redu letenja.
Imenovanje sam prihvatio veoma ozbiljno i odgovorno, potpuno se predavši funkciji i želji da što brže ustrojim zapovjedništvo i tako pomognem ustroju HV u Dalmaciji. Praktično se radi i po 20 sati na dan. Drugo mi nije bilo važno, osim da se dokraja usmjerim na poslove i teško vrijeme u kojem smo stvarali ZNG.
Već 20.7.1991. Zapovjedništvo je počelo s radom; u tome su mi najveću potporu pružili zapovjednik 4. br. ZNG Ivo Jelić i Mladen Bujas. Ivo mi odmah šalje pomoćnika za logistiku; to je stručni, ozbiljni i časni čovjek, potpukovnik Ivo Kusić, te pomoćnika za sigurnost, kapetana bojnog broda Vladu Matulovića. Također mi odmah šalje i vozača i vojnike za osobno osiguranje. To su izuzetni momci, hrabri, povjerljivi i veliki domoljubi: Martin Japirko, vozač; osiguranje Ante Amižić i Grgo Marković. Da bi pored vojne odore imali i primjerenu civilnu odjeću za pojedine prigode, za pomoć se javljam direktoru Jadrantekstila Stjepku Bradariću, koji ih sa zadovoljstvom oblači od glave do pete u robnoj kući PRIMA 3. Bujas mi privremeno ustupa svoju kancelariju za rad i čitavo osoblje i infrastrukturu Sekretarijata za poslove No na rapsolaganje. Takav je Mladen. Splitska banka dostavlja mi vozilo u koje djelatnici Jure Buzolića (HPT, s kojim sam vrlo uspješno surađivao na A’90) ugrađuju prvi mobitel. Ovdje moram istaknuti da mi je Buzolić pružao pomoć i u svim kasnijim prilikama kada sam mijenjao zapovjedno mjesto, opremao vozilo veze, kod prekida svih veza, a posebno kod zauzimanja vojnih objekata u Pločama, odnosno u Malim Barama. Ratomir Vranješ, načelnik PU Split, 23.7.1991. šaolje mi dragu, vrijednu i odgovornu tajnicu Robertu Munjizu. Ona je prva ustrojila kancelariju Zapovjedništva, arhiv i kurirsku službu. Bila je neumorna, sve je sama pisala, zaprimala poštu i otpremala je, zvala na sve telefone i organizirala sastanke. Kupili smo i mali pisaći stroj i fax, tako da smo u pokretu pisali i slali kraće zapovijedi, molbe, naloge, zahtjeve itd. Već 27.7.1991. Jelić mi šalje dva čovjeka za financijske poslove: Vladimira Krkleca i Gorana Mirka, te referenta za vezu i elektronsko izviđanje, majora Milu Budišu.

Na Bačvicama

Morali smo pronaći i zgradu za rad i smještaj Zapovjedništva; to smo učinili 29.7.1991. prelaskom u zgradu bivše Zajednice općina Split na Bačvicama, u ulici Kupališni prilaz br. 10. Istog dana za načelnika saniteta imenujem iskusnog sanitetskog oficira u mirovini dr. Mladena Smoljanovića, a 4.8.1991. potpukovnik u mirovini Drago Mikulić postaje pomoćnikom za KoV. direktora Brodospasa Vice Batinicu imenujem koordinatorom poslova iz djelokruga RM.
Sada je trebalo izvršiti osiguranje Zapovjedništva (straža, kuriri, vozači), zašto mi 4. br. ZNG dodjeljuje 22 vojnika i njihvoog komandira Vladu Mikulića, čime je Zapovjedništvo u postojećoj vojnoj i političkoj situaciji moglo funkcionriati.
Krajem srpnja iz HNK Hajduk stiže mi čestitka za imenovanje na funkciju zapovjednika, te odluka Izvršnog odbora da doživotno imam počasno mjesto u svečanoj loži; u potpisu stoji Vedran Rožić. To mi je kao športskom djelatniku bilo posebice drago, no neki novi ljudi brzo su se oglušili o tu odluku.

 

5.) Pripreme operacije Rašeljka

Pripadnici ZNG-a i HV-a i dalje su slabo naoružani, a dijelu odgovornih zapovjednika, kao i boraca, nije baš prihvatljiva ideja napuštanja hotela i odlaska u Dalmatinsku zagoru, Sinj i Drniš, zaleđe Šibenika, Biograda i Zadra. Na mene se vrše pritisci u smislu da ih naoružam bolje, da ih opremim topovima i sredstvima za protuoklopnu borbu i protuzračnu obranu i dr., pa da tako napuste hotele. A odakle im to dostaviti, iz neba? Nebo nam se doista odazvalo.

Za vojne teoretičare, povjesničare i sve zainteresirane sudionike Domovinskog rata u Dalmaciji tijekom 1991. godine, operacija Rašeljka i njezin nastavak pod nazivom Dolac, raščlambom borbenih djelovanja od strane većeg broja njezinih sudionika i vojnih stručnjaka, detaljno je analizirana i ocijenjena sa svih gledišta. Dokumenti s analizom i ocjenom Rašeljke nalaze se u MO-u, odnosno u GS HV-a, i oni su dostupni. Osobno tu analizu i ocjenu nisam vidio.
U ovakvom obliku svjedočanstva nije uputno da i ja dajem analizu operacije Rašeljka i svih njezinih dokumenata koje sam osobno potpisao. Radi toga, ukratko bih se osvrnuo na Rašeljku, na pojedine nepoznate događaje iz te operacije i naznačio kako je ona utjecala na stanje u HV-u u Dalmaciji. Također, u uvodnom dijelu želim napomenuti da je prijedlog zapovijedi za realizaciju Rašeljke, uz određene primjedbe, odobren u Ministarstvu obrane RH.

U dvojbama

Boravak pripadnika ZNG-a i HV-a u hotelskim naseljima Resnik, Solaris, Vodice, Crvena luka, Zadar i drugima, pružao je izvrstan privremeni smještaj i prehranu, ali stega, obuka, brojni posjeti rodbine, supruga, djevojaka, prijatelja, političara pa i znatiželjnih građana, remetili su rad na jačanju borbene sposobnosti, vojne organizacije i zapovijedanja. General Špegelj stalno me upozoravao na to što mi vojska radi u hotelima, da treba presjeći sve kopnene komunikacije koje iz Zadra, Šibenika i Splita vode prema središtu pobune srbo-četničkih snaga u Kninu. Narod Dalmacije još od 17. 8. 1990. praktično ne koristi i nema pristupa u gradove Knin, Benkovac i Obrovac. Pobunjeničke srbo-četničke snage kontroliraju taj dio Dalmacije, snage JNA i policije praktično ne poduzimaju ništa, kao da to nije njihova obveza, a u stvarnosti sve te snage: pobunjenici, JNA i policija uspostavile su vojnu organizaciju, način zapovijedanja i uskladili međusobnu suradnju. S druge strane, snažni vojni garnizoni, ustanove, komande, postrojbe, zapovjedna mjesta, tehnički kapaciteti i skladišta ostali su na obalnom rubu i otocima, i to u Splitu, Divuljama, Solinu, Rogoznici, Šibeniku, Sinju, Zadru, Žirju, Visu, Korčuli, Šolti, Lastovu i u Pločama. Praktično, snage 9. korpusa u Kninu i pobunjeničke srbo-četničke snage mogle su se krajem srpnja i početkom kolovoza 1991. bez većih teškoća spojiti sa snagama JNA u primorskim dalmatinskim gradovima i na otocima. Neprekidno sam u dvojbi: što raditi!?

Oružje "iz neba"

Pripadnici ZNG-a i HV-a i dalje su slabo naoružani, a dijelu odgovornih zapovjednika, kao i boraca, nije baš prihvatljiva ideja napuštanja hotela i odlaska u Dalmatinsku zagoru: Sinj, Drniš i u zaleđe Šibenika, Biograda i Zadra. Na mene se vrše pritisci u smislu da ih naoružam bolje, da ih opremim topovima i sredstvima za protuoklopnu borbu i protuzračnu obranu i dr., pa da tako napuste hotele. A odakle im to dostaviti, iz neba? Sve se to u meni prelomilo oko 25. 7. 1991., i bez obzira na stanje opreme, naoružanja i obučenosti snaga ZNG-a i HV-a naređujem izvršenje pripremne zapovijedi koja u svojoj prvoj fazi nosi naziv Rašeljka.
Zaista, u smislu naoružanja, tih dana ranije pozvano nebo nam omogućuje realizaciju operacije Zbrojovka. Naime, 22./23. 7. 1991. u luci Ploče iz kontingenta naoružanja namijenjenog izvozu, pripadnici 4. br. ZNG-a Matko Raos, Goran Kovačević, Vlado Matulović i drugi, uz pomoć Petra Bezera iz PS-a Metković, direktora luke "Ploče" Ivice Pavlovića i njihovih suradnika, a koristeći vozila Jadrantransa iz Splita, oduzimaju 2000 pušaka i 126 tona streljiva. Drugi detalji o ovome poklonu iz neba nalaze se u odjeljku pod naslovom Zelena tabla - Male Bare. Navedeno naoružanje pomoćnik za logistiku Kusić, prema mojoj zapovijedi, rasporedio je na sljedeći način:
113. br. Šibenik 840 pušaka i 35 tona streljiva; 4. br. za postrojbu u Sinju 120 pušaka i 10 tona streljiva; za postrojbu u Imotskome 220 pušaka i 10 tona streljiva; za postrojbu u Drniš 120 pušaka i 20 tona streljiva; za zapovjedništvo u Kaštelima 110 pušaka i 3 tone streljiva; za obranu Zadra 20 tona streljiva; za obranu Dubrovnika 167 pušaka i 10 tona streljiva; za obranu Drniša 98 pušaka i nešto streljiva; za obranu Ploča i Metkovića 120 pušaka i nešto streljiva; za Kupres (po zapovijedi gosp. Šuška) 51 puška i nešto streljiva; za Vrhovnika (po zaovijedi gosp. Đodana) 50 pušaka i nešto streljiva.
Također tih dana dobivamo i prve protuavionske topove. Ivo Markusović, predsjednik općine otoka Brača, javlja: Imamo u skladištu TO 4 topa od 40 m/m bez streljiva. Zapovjednik 4. br. ZNG-a, danas general bojnik Ivo Jelić, preuzima ih i odmah ugrađuje na kamione, s namjerom da ih koristi za sve potrebe, ali prvenstveno u protuzračnoj borbi. Akcija Šolta imala je za cilj osiguranje streljiva za ove topove (40 m/m, a oduzeto je streljivo za topove 20 m/m).

 

6.)  Ciljevi operacije Rašeljka

Osnovni cilj Rašeljke bio je da naše snage iziđu iz gradova i naselja i da svojim boravkom u Vrlici, Drnišu, zaleđu Šibenika i Zadra, te u Kruševu, na platou između Karina i Obrovca, a u samoj blizini Benkovca, razdvoje snage SAO Krajine i snage JNA u primorskim gradovima. U određenoj povoljnoj situaciji bilo je predviđeno da naše snage upadnu u SAO Krajinu i prekinu cestovnu komunikaciju Knin-Obrovac, Knin-Benkovac-Zadar.

Kako bilo, s ovim naoružanjem situacija se bitno popravila, probudio se još veći moral kod svih pripadnika ZNG-a i HV-a, kao i svih drugih koji su primili to naoružanje. Meni je posebno bilo drago što smo konačno naoružali brojnu postrojbu 113. br. HV u Šibeniku, ali i žao što dio naoružanja nisam uputio u 112. br. HV u Zadru, jer sam imao informaciju da će se oni značajno opremiti jednim kontingentom naoružanja i vojne opreme iz uvoza.
Prije napuštanja hotelskih naselja, još početkom ljeta 1991., razmišljali smo da na Perući, Vrlici, u Drnišu, Siveriću i u zaleđu Zadra i Šibenika izgradimo tzv. poljske objekte ili da adaptiramo napuštene zidane i druge objekte za smještaj ZNG-a i HV-a. Tu zamisao nismo mogli tako brzo ostvariti. Nedostajalo nam je svega: organizacije, stručnih osoba, građevinskih strojeva, alata i materijala, a možda najviše - vremena.
U izradi pripremne zapovijedi za operaciju Rašeljka, naročito za njezin grafički prikaz na geografskim kartama, posebno su se angažirali članovi 4. br. ZNG: Jakov Miletić, načelnik stožera, i Mirko Šundov, načelnik operativno-nastavnog odsjeka. Krajem srpnja 1991., mislim da je to bilo 26. 7., Šundov je otišao u Zagreb i u Zapovjedništvu ZNG RH obrazlagao operaciju Rašeljka. Uz određene primjedbe i prijedloge koje je dao potpukovnik Tomislav Mesić, Rašeljka je prihvaćena i odobrena.

Nema više igranja

Osnovni cilj Rašeljke bio je da naše snage iziđu iz gradova i naselja i da svojim boravkom u Vrlici, Drnišu, zaleđu Šibenika i Zadru, te u Kruševu, na platou između Karina i Obrovca, a u samoj blizini Benkovca, razdvoje snage SAO Krajine i snage JNA u primorskim gradovima. U razgovorima u Zagrebu general Špegelj svojim savjetima i procjenom ukupnog stanja u Hrvatskoj često mi je kazivao: ...Petre, borbenim djelovanjem snaga HV-a i MUP-a u Dalmaciji, dužni smo olakšati ili barem oslabiti pritisak JNA na naše snage u Slavoniji... Kako da ne prihvatim takva razmišljanja! Također, želio sam da neprijatelj osjeti da mi imamo respektabilne snage i da s nama više nema igranja. U određenoj povoljnoj situaciji bilo je predviđeno da naše snage upadnu u SAO Krajinu i prekinu cestovnu komunikaciju Knin-Obrovac, Knin-Benkovac-Zadar. Pored toga bilo je izuzetno važno da se s mekog hotelskog smještaja prijeđe na vojnički život na otvorenom prostoru i da se vojnici počnu pripremati za sveukupne uvjete života i rada u vojnoj organizaciji i u ratnim uvjetima.
Prema broju angažiranih snaga, veličini teritorija od Vrlike do Masleničkog mosta i postavljenim ciljevima, Rašeljka je bila najveća operacija HV-a i MUP-a u Dalmaciji u 1991. godini. Svojim osnovnim dokumentom i njegovim prilozima Rašeljka je ukazivala zapovjednicima svih zapovjednih razina na način i potrebu izrade ratnih dokumenata za borbena djelovanja.

Morskim putem

Marko Čulina sa snagama 112. br. ZNG, još uvijek slabo naoružanima i opremljenima, svojom logistikom i logistikom grada Zadra, poduzeo je sve da se koliko-toliko olakša život dijelovima 4. br. ZNG u Novigradu i u vrletima Kruševa; on je prvi u Hrvatskoj, prema mojoj zapovijedi, organizirao prijevoz dijelova 4. br. ZNG iz Novigrada do obala Kruševa u Novigradskom moru, kao i svakodnevno popunjavanje navedenih snaga 4. br. ZNG koristeći pomorske brodove. Zapovjedništvo i dvije bojne 4. br. ZNG u rajon Kruševa nismo mogli prevesti kopnenim putem - sve komunikacije koje vode u Kruševo su pod blokadom srbo-četničkih pobunjenika, a da bismo to učinili zračnim mostom, nije se ni razmišljalo. Tako nam je preostala jedino pomorska komunikacija Novigrad-Kruševo. Taj zadatak mobiliziranja brodova-ribarica i čamaca ističem kao veliku zaslugu i uspjeh Sekretarijata za poslove NO u Zadru, pripadnika PU Zadar, a posebno 112. br. HV. To je prvo operativno prevoženje snaga HV morskim putem u Domovinskom ratu. Zašto se (i) to zaboravlja?!
Da bih barem i figurativno olakšao boravak dijelova 4. br. ZNG u Kruševu, donio sam odluku da Mate Viduka, zapovjednik 113. br. HV, svake noći upućuje u Kruševo jedan minobacač od 120 m/m sa 3-4 mine (granate) i s posadom, sa zadatkom da prema Obrovcu i Benkovcu ispale 1-2 mine, da neprijatelj osjeti našu snagu i da već u zoru sljedećeg dana budu u borbenom poretku obrane Šibenika.

Prva žrtva

Dragi čitatelji, i svi koji zaboravljate Domovinski rat, dok čitate retke o ovoj epizodi naše borbe, morate biti svjesni da je početkom kolovoza 1991. to bilo jedino jače artiljerijsko oruđe od Paga do Ploča! Možete li, dakle, zamisliti koji sam rizik i osobnu odgovornost preuzeo operacijom Rašeljka?! Možete li zamisliti što bi se desilo da su snage ZNG ostale u hotelima!
U Kruševu smo imali i prvu žrtvu Domovinskog rata u Dalmaciji. Tu je 3. 8. 1991. poginuo vojnik Nikola Đalto iz Prozora. Imali smo velike teškoće da poginulog lijepo pokopamo, da ga provedemo kroz Hercegovinu, da izrazimo sućut roditeljima i rodbini. Ljilja Botteri i Tomislav Jukić to su vrlo lijepo i vojnički obavili. Ovdje nije mjesto, ali moram i to reći javnosti. Od pogibije vojnika Nikole Đalte pa do kraja 1992. nastala je nelojalna i gruba konkurencija u mrtvozorničkoj službi o tome tko će više poginulih pripadnika HV-a prevesti. Eto, i to su bili naši poslovi; eto, i to je život, kada se i u najtežim situacijama želi novac, zarada.

 

7.)  Osnivanje pomorskih snaga

Smatram kako je u vrhovništvu trebalo razmišljati o tome da se neki od važnih događaja iz početaka osnivanja naših pomorskih snaga - akcija u Novigradskome moru, pothvat u Remontnom zavodu "Velimir Škorpik" u Šibeniku, osvajanje goleme količine oružja i vojne opreme u Pločama - uzme kao datum obilježavanja dana HRM-a, a ne datum ubojstva nekog mletačkog dužda prije kojih 1113 godina na podrčju Makarskog primorja. Za taj povijesni događaj ne zna niti 0,2 posto Hrvata, a nama je trebao događaj iz ovoga našega, Domovinskoga rata.

Na prijedlog pukovnika Ratka Mladića, zapovjednika 9. korpusa, a uz pomoć PU Zadar, 3. 8. 1991. na crti bojišnice u rajonu Obrovca, po odobrenju zapovjednika 4. br. ZNG-a Jelića, organiziran je prvi put u Dalmaciji sastanak i razgovor između snaga HV-a i JNA. S naše strane za voditelja pregovora određen je načelnik stožera 4. br. ZNG-a Jakov Miletić, a s njim u grupi HV-a za pregovore bili su: Mirko Šundov, Ivan Beneta, Milan Perković i Stanko Čelar (svi iz 4. br. ZNG-a). Naša strana bila je bez oružja, a pukovnika Mladića pratila je zaštitna satnija te više borbenih vozila.
Zapovjednik 4. br. ZNG-a I. Jelić, moj tadašnji, ali i sadašnji prijatelj, bio je i ostao ljut na mene što sam mu učinio. Zašto? Zato što sam 4. br. ZNG-a razdvojio tako da jedna bojna drži prostor Sinj - Vrlika, druga prostor Drniš - Oklaj, a dvije bojne da budu na Kruševu. Osim toga, te bojne imale su u početku samo b od bojne glede opreme, naoružanja i logistike, te na 610-650 boraca koliko ih sadrži formacija pješačke bojne; te su bojne imale ne više od 250-350 boraca. Dobro, Jeliću, imaš pravo, ja te razumijem, a mislim da bih i danas učinio isto kada bismo imali takvu situaciju i takav odnos snaga. Znam i osjećam se odgovornim za cijepanje 4. br. ZNG-a na manje dijelove. No, to su radili i drugi zapovjednici 6. OZ (Operativna zona) tijekom čitave 1991., pa i 1992. godine. Takve odluke nisu plod vojničkog znanja ili neznanja, nego činjenice da nismo imali drugih slobodnih snaga, a svi smo vjerovali da jedna bojna 4. br. ZNG-a može učiniti više i bolje od neke druge čitave brigade, posebno krajem ljeta i početkom jeseni 1991.

Dobro obaviješteni Mladić

Morao sam puno riskirati, nikako ne dopustiti da dođe do spajanja snaga neprijatelja iz tzv. SAO Krajine i snaga JNA u primorskim gradovima. Mislim da smo svi skupa u tome uspjeli, a tom odlukom postigli smo i druge elemente potrebne za sazrijevanje i jačanje hrvatskog vojnika. No, nemam ništa protiv da i svi drugi daju svoju ocjenu i mišljenje u vezi s mojom odlukom i čitavom operacijom Rašeljka.
Prema kasnijim saznanjima, dokumenti Rašeljke sa svim prilozima bili su na stolu pukovnika Ratka Mladića u Kninu 24 sata nakon njezina potpisivanja. Gubitak zapovjedničke kožne torbice i dokumenata u rajonu sela Vukšiću nije nikada do kraja rasvijetljen! Na pregovorima u selu Hrvacama, krajem rujna 1991., pukovnik Mladić pitao me za Rašeljku i o tome kako smo tako brzo formirali toliko brigada i samostalnih bataljuna-bojni. Naravno da on nije znao brojno stanje i naoružanje naših postrojbi, no Rašeljka mu je zadala mnogo problema, vjerojatno usporila i ograničila njegova napadna djelovanja u Dalmaciji, a svim pripadnicima JNA poručila: Što vi još radite u Hrvatskoj?
U ovom kazivanju želim istaknuti da je Brodospas, na čelu s direktorom Vicom Batinicom, te Markom Čulinom, zapovjednikom 112. br. ZNG, pripremao pomorske snage, remorkere, glisere, ribarice i dr. za slučaj odbacivanja naših snaga na obalni rub ili velikog broja ranjenih i mrtvih da ih se može prevesti na otoke. Posebno iz razloga što se Jadranska magistrala od Paga pa do Šibenika mogla u svakom trenutku presjeći.

Zaboravljeni heroji

Kad ovdje govorim o počecima osnivanja naših pomorskih snaga - prijevozu dijelova 4. br. ZNG-a preko Novogradskog mora u Kruševo, a kasnije, u rujnu, kada su pripadnici 113. br. iz Šibenika i djelatnici u Remontnom zavodu Velimir Škorpik zarobili oko 30 ratnih brodova JRM, ili pak kada su pripadnici HV-a 14. rujna u Pločama osvojili ogromne količine oružja i vojne opreme te iz luke Ploča protjerali pripadnike i pomorske snage JRM - moram naglasiti kako smatram da je trebalo u vrhovništvu razmišljati da se neki od tih događaja uzme kao dan obilježavanja dana HRM-a, a ne datum ubojstva nekog mletačkog dužda prije kojih 1113 godina na području Makarskog primorja. Za taj povijesni događaj u Hrvatskoj ne zna niti 0,2 posto Hrvata, a nama je trebao događaj za obilježavanje dana HRM-a iz ovog našeg Domovinskog rata. To je učinjeno valjda iz razloga da Europi pokažemo da smo najstariji pomorski narod i da vrhovništvo što manje oda priznanje dragovoljcima Domovinskog rata. Od samog početka rata vrhovništvo nije htjelo ili se bojalo da bilo koga proglasi herojem Domovinskog rata. Kada im je trebalo, onda je mnogo toga objašnjavalo činjenicama povijesti, a kada to nisu htjeli, onda su zaboravljali povijest i minule ratove. Pa i mnoge obljetnice traljavo se obilježavaju. Tako mi danas u 2000. godini ne poznajemo ni jednog junaka iz Domovinskog rata. Gospodine Predsjedniče, zašto ste to htjeli učiniti!? Što Vam je to smetalo!? Zašto više štujete ubojstvo nekog mletačkog dužda nego neke velike akcije, bitke i operacije iz Domovinskog rata!? Na žalost, Vi ne možete dati odgovor na postavljena pitanja. Ovo što govorim nije ljutnja ni cinizam. Nadam se da će hrvatski narod tražiti da se ova nepravda i nelogičnost ispravi, a na čast i zadovoljstvo ljudi koji su u Domovinskom ratu oružjem stvorili hrvatsku državu.

 

8.)  Pregovori i razmjena

Pregledavajući videozapis ovih pregovora, ponovno proživljavam mučne trenutke tog susreta. Poslije formalnog upoznavanja, puk. Mladić sigurnim korakom priđe čelu stola i sjedne. Očito pripremljenim nastupom želio je impresionirati i pokazati tko je gospodar i ovdje, u stopostotnom hrvatskom kraju.

Opterećeni nebrojenim problemima, pošli smo na pregovore. Naši ciljevi su deblokiranje Sinja preuzimanjem Kukuzovca i povrat oružja TO, čime će se posilje realizacije naoružati 126. brigada. Uz povrat oružja TO (koje se nalazi u kasarni Kula), tražit ćemo tehnički inventar u nastavnom centru za obuku pričuvanog vojnog kadra u Kukuzovcu, te predaju svih vojnih objekata na prostoru Sinja. Za to nudimo nesmetan izlaz sve vojske JNA s pripadajućim naoružanjem i opremom iz Sinja, te oficira i njihovih obitelji.
Poslije diplomatskog oklijevanja, Mladić je osnovnu platformu pregovora prihvatio, a zbog niza tehničkih detalja pregovori su nastavljeni idućih dana, do izlaska posljednjeg vojnika JNA iz Sinja. Ne odričući se ni jednog trenutka postavljenih zadataka, trpjeli smo bahato ponašanje puk. Mladića, čak svakodnevna osobna ponižavanja. Na prvom pregovoru pored mene još su bili: Ivo Čović, Joško Bošnjak, Marko Raos i Jerko Vukas. Uvjet bez oružja smo poštovali, i u 10 sati stali na mjestu dogovora — goli. Poslije 30 minuta čekanja u Hrvace uđoše jedan tenk, tri oklopna transportera, te prateća vozila sa stotinjak do zuba naoružanih vojnika predvođenih puk. Mladićem.

Bahati Mladić

Pregledavajući videozapis ovih pregovora, ponovno proživljavam mučne trenutke tog susreta. Čovjek srednjeg rasta u najboljim godinama, uredan i izbrijan, zračio je samouvjerenošću i zdravljem. Maskirna uniforma s pancirnom bluzom samo je isticala zamjenu za fizičku kondiciju profesionalnog vojnika. Poslije formalnog upoznavanja, puk. Mladić sigurnim korakom priđe čelu stola i sjede. Očito pripremljenim nastupom želio je impresionirati i pokazati tko je gospodar i ovdje, u stopostotnom hrvatskom kraju (Hrvacama). Poput sjene, također u maskirnoj uniformi, slijedio ga je novinar RTV Beograd Radovan Brankov, a na primjerenoj udaljenosti šutljivi tjelohranitelji s automatskim puškama na gotovs.
Na suprotnoj, tj. našoj strani: Vukas, Bošnjak, Čović, Raos i ja u ljetnoj odjeći i bez dječje praćke u džepu. Budući da smo mi tražili pregovore, morali smo zadovoljiti Mladićeve uvjete: Pregovarat ću samo s građanskim licima. Nikakve paravojne snage, ni ZENGE ja ne proznajem! Budući da su se građani Hrvatske plebiscitom opredijelili na razdruživanje od Jugoslavije, a Hrvatska (i Slovenija) 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost, Mladić je ovakvim nastupom jasno demonstrirao ne samo vojnu silu, nego i politički stav prema hrvatskoj neovisnosti. Za JNA hrvatska država ne postoji i slijedom toga mi hrvatsku državu ne branimo tek od pobunjenih Srba (kako to mediji izvještavaju), nego od čitave JNA.
Ovo postaje očito analizom ostalih Mladićevih izjava: Vi ste blokirali kasarne u Sinju i drugim mestima Dalmacije, a ja sam blokirao celu Dalmaciju. Nemojte se igrati glavom, jer dosadašnje granatiranje Sinja je dečja igra prema onome što će da bude ako ne deblokirate kasarne. Ne zaboravite da sam minirao Peruču, kao što sam minirao i Maslenički most, jer ja vučem poteze koji matiraju protivnika!

Lukav i opasan

Mora se priznati da je bio uvjerljiv i svim postupcima nalazio logično vojno obrazloženje. Pri tome je namjerno zaboravljao da je sad Hrvatska samostalna država, te da je svaka vojska na njezinu teritoriju osim hrvatske - okupatorska! A što o hrvatskoj vojsci misli, sažeo je jednom rečenicom: Po vašoj ZENGI ja ću živeti hiljadu godina, a ti Šimac nemoj da se upoređuješ sa mnom. Tvoju zakletvu JNA ne može oprati ni Sava, ni Dunav! Opet je uspješno upotrijebio poluistinu, zaobilazeći činjenice koje ga demantiraju (ja sam iz JNA otpušten u prijevremenu mirovinu još 1988., no i bez toga pravni akt osamostaljenja Hrvatske veže me prisegom samo na vjernost Hrvatskoj). Uzurpiravši pravo monologa, ne dopuštajući odgovor, djelovao je autoritativno.
Mladić je zaista lukav i opasan protivnik. Pobijediti ga mogu tek udružena strpljivost, lukavstvo i sila. Kad smo dogovorili uvjete napuštanja kasarni i razmjenu zarobljenika, postavljeno mu je pitanje mogućnosti povratka stanovnika u naselja pod kontrolom (okupacijom) JNA. Mladić je spretno zaobišao zamku izjavom kako se o tome možemo dogovoriti nakon deblokade kasarni, ali ne i za ona domaćinstva iz kojih se pucalo po JNA, a što se prepoznaje, na žalost, po granatiranim kućama. Kako su gotovo sve hrvatske kuće i lijevog i desnog zaobalja Cetine od Vrlike do Hrvaca uništene, znači da se baš iz svih kuća, pače i crkava, pucalo po JNA? Nisam ni slutio da smo imali toliko oružja i da je pored njega JNA mogla gotovo bez gubitaka okupirati sva naselja od Kijeva gotovo do Sinja. Neravnopravni pregovarački status mi je zatvorio usta pred očitim besmislicama, ali još gore - i vrata prognanim Hrvatima.

Bolan prizor

Želeći omekšati pregovaračku atmosferu, Branko Zorica je poslužio pršut, kruh i vino. Možda se ukazala prilika naslutiti iduće korake Mladića, pa je Vukas u polušali ponudio nastavak razgovora u Sinju. Ne trepnuvši, Mladić je kazao: Ako dođem u Sinj, zavest ću vojnu upravu, a vi svi da me slušate! Mi smo već znali i djelomičan sastav potencijalne vojne uprave u Sinju i shvatili da to nije blef, već Mladićeva realna opcija. Zašto ona nije realizirana koncem rujna 1991.? Mi smo tada bili preslabi zaustaviti Kninski korpus, ali samo dva mjeseca poslije Srbi će postati nejaki za takav pothvat.
Pri kraju pregovora izvršena je zamjena zarobljenika po principu: svi za sve. Mladićev karakter dobro ilustrira susret s tek oslobođenim oficirom JNA majorom Krkljušem: Druže majore, nisi smeo dozvoliti da budeš zarobljen! Mnogo tužnije je bilo gledati tek oslobođene Hrvate. Osakaćena tijela su se s vremenom oporavila, ali i danas srećem neke od njih bolesne duše i biva mi ponovno teško.

 

9.)  Podvig zvan Omiška bojna

Odlukom GS HV-a i zapovijedi zapovjednika 6. OZ Split brigadira Mate Viduke osobno sam bio zadužen da se izvrši mobilizacija i kompletna popuna Omiške bojne, oko 700 boraca, i da se odmah uputi na Južno bojište i stavi na raspolaganje Luki Džanku. S mobilizacijom smo započeli u 11 sati 23. listopada, a već u 19 sati kompletna bojna bila je spremna za pokret!

S mobilizacijom uz pomoć 6. OZ, opreme, naoružanja i ljudi iz 115. br. HV-a, a posebno radom članova Sekretarijata za poslove NO općine Omiš, započeli smo u 11 sati 23. listopada, a već u 19.00 sati kompletna bojna bila je spremna za pokret. Oružje, hrana, odjeća, sredstva veze, vozila, kuhinja, sanitet i drugo je osigurano. Ljudstvo od 700 boraca, u autokampu na ulazu u Omiš iz pravca Splita, bilo je postrojeno po satnijama, prijavak o spremnosti predao mi je zapovjednik bojne Bruno Vukić.
Ova mobilizacija 3/114 br. HV-a koja je izvršena po planovima Štaba TO i Sekretarijata za poslove NO općine Omiš, izvanredno je uspjela. Odgovorno tvrdim upitno je bi li vojska SAD-a ili neke druge članice NATO-a uspjele u tim vremenima izvršiti mobilizaciju bataljuna od 700 boraca za koje se u skladištima ništa ne čuva. Jednostavno kazano, bio je to podvig. Takvog jedinstva i pomoći, posebno naroda teško je pronaći u povijesti.

Šutke na brodice

Transportna kolona osobnih vozila, vozila veze i osiguranja, saniteta, autobusi s vojnicima i kamioni za logistiku u vremenskim se razmacima kretala preko Makarske i Ploča u konačno odredište, hotelsko naselje Klek. Svi smo već iza ponoći bili u Kleku; bio sam sretan, kao i mnogo puta do sada, za sve što su mi pružili novi borci HV-a. Srdačan doček zapovjednika Luke Džanka u Kleku, te prihvat, skrb i smještaj Omiške bojne, podržavali su moj neprekidni optimizam. Rat smo dobili, gotovo, gotovo je - tuklo mi je u srcu!
Već sutradan po dolasku u Klek, Goran, Matko i ja poveli smo prvu satniju preko Stona do skrivene uvale Broce u Stonskom kanalu i tu doživjeli šokirajući susret: tridesetak boraca u punoj ratnoj spremi silazilo je s brodova napuštajući Dubrovnik. Njima je zavladao nepopravljiv defetizam i nikakve riječi ni argumenti nisu mogli promijeniti njihovu (dezertersku) odluku. Nepovratno su napustili opkoljeni Grad! Istovremeno 108 izabranih Omišana, bez žurbe, šutke se penjalo na skromno naoružane ribarske brodove. Ispraćajući ih, jedva sam protisnuo nekoliko riječi ohrabrenja.
Dugo sam buljio za njima u vodenu brazdu, kao da ću tu pročitati odgovor: Kakve su im šanse? Hoće li uopće stići? Koliko će ih se vratiti ocu, djeci ...? Shvatiti moje strepnje može samo onaj tko zna da je Dubrovnik tog listopada u potpunom okruženju. I kopno i more i zrak nadzire JNA. Pa ipak, vođeni iskusnim dubrovačkim vukovima, brodovi su, šuljajući se uz Elafite, probili blokadu JRM i uplovili u izmučeni Grad. Sam dolazak u Dubrovnik, za koji je već Miloševićev trabant Aleksandar Apolonije formirao vladu Nove Dubrovačke Republike, bio je čin znatno veći od hrabrosti.
Došavši u Dubrovnik, Omišani su se odmah stavili na raspolaganje potp. Marinoviću, koji je i sam, riskirajući život, pobjegao iz Trebinja i napustio JNA. Kasnije sam s tugom primio vijest da je u obrani Dubrovnika iz Omiške bojne poginuo mladi branitelj Neven Pavić. U poratnom vremenu u Dubrovniku se malo ili uopće ne govori o ovom događaju.

Susreti s Daidžom

Matu Šarliju Daidžu sačekao sam, primio i upoznao u Zapovjedništvu 6. OZ Split 10. 11. 1991. Kako sam znao što o njemu misle ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik dr. Tuđman, a i s obzirom na njegove poodmakle godine i šećernu bolest, odao sam mu dužno poštovanje, dao novo osiguranje za njega i konvoj oružja i vrlo korektno se pozdravio na njegovom odlasku u Metković, odnosno u Opuzen, jer je on imao papir, odluku da je postao zapovjednik Južnog bojišta i da mu se dodjeljuje čin brigadira.
Idućeg dana Daidža me je pozvao da dođem u Metković, da mu obvezno donesem jedan puškomitraljez (PM) tipa šarac - proizvodnje 1953. godine. Pokojni Milan Kuzmanić iz PU Split dao mi je taj PM i više stotina metaka, i ja sam već za nekoliko sati bio kod njega u Metkoviću.
Odmah sam primijetio da su odnosi u Zapovjedništvu potpuno poremećni. Pukovnik Ante Marinov, zaplašen, ne zna kako će me pozdraviti; potpukovnik Jozo Modrić neće da govori, ostali prazno gledaju - bulje u svoje papire na stolovima. Prilazim Daidži u njegovu kancelariju - bolje reći u vojno skladište, uljudno ga pozdravljam, a on kao iz topa:
Ovo su sve neprijatelji, sve ovo treba ubiti, ni Luka Džanko nije ništa bolji, sve je ovo izdaja i sl. U kancelariju mu ulaze neki ljudi, jednima daje vunene rukavice, drugima prave vojničke džempere, trećima više pari čarapa, a nekima daje i pištolje. Uzima telefone i stalno nešto zove, razabirem da traži ministra obrane Gojka Šuška, a i predsjednika dr. Tuđmana. Razgovor s njima započinje ovako: Je li, blento, što misliš, blento ... neće tako ... bit će ovako ... i tome slično. Bože, o Bože, što mi je rat omogućio da vidim!
Neugodno mi je sve to gledati i slušati, pa mu se obratim i kažem: Gospodine Daidža, evo donio sam ti PM "šarac", kakvo je stanje na bojištu ... Hvala, Štimac, evo i tebi jedan pištolj za uspomenu. Nastavljam: Stanje na terenu je teško, jesi li već rasporedio onaj konvoj naoružanja i vojne opreme koji si dovezao iz Zagreba? Štimac, pusti front, a za koji to konvoj pitaš, bolje ti je drži jezik za zubima, bolje ti je manje bla-bla ako misliš ostati živ. Tako, u nikakvom razgovoru i s opomenom da ne vodim računa o oružju i drugim ratnim poslovima, pozdravili smo se i ja sam se istoga dana vratio u Split.

 

10.)  Male ratne zgode

O piši stonskoga ranjenika, o Matkovoj dosjetljivosti u nuždi, o otkvačenom kirurgu s pištoljčinama te, na kraju, o županovu metku u zidu kancelarije...

Za vrijeme najžešćih borbi na području Stona, početkom prosinca 1991. godine, u selu Zatonu teško je ranjen dragovoljac, rodom iz doline Neretve. Geleri granate nanijeli su mu teške rane po čitavom tijelu, a posebno su bile duboke ozljede na gornjim dijelovima natkoljenica. Bio sam na mjestu događaja; momak sedobro držao i hrabro podnosio bol. Nije mu se moglo pomoći u ambulanti, morao je što prije doći na kirurgiju, u ruke specijalistima. Zaustavio sam neki autobus, vrlo oštro i brzo iskrcao sve putnike, a vozaču prijetećim glasom zapovjedio: "Ovaj momak mora hitno na operaciju, bez zaustavljanja vozite što brže u KB Split, tamo će Vas čekati ekipa liječnika..."

Kao švicarski sat

Poslije izvjesnog vremena dpznao sam da je ranjeni branitelj živ i da će biti na dužem oporavku. Bio sam zadovoljan, ali nisam znao da sam svojim postupkom pridonio najdivnijoj ljudskoj sreći.
Nekoliko mjeseci poslije, mislim da je to bilo u proljeće, u zgradi Montera u Splitu, uslijedio je nastavak priče. Prilazi mi nepoznati mladić i pita me: "Jeste li vi brigadir Petar Štimac?" Odgovorio sam mu potvrdno, a on kaže: "Hvala Vam za onaj postupak kod benzinske stanice na Jadranskoj magistrali, gdje se put odvaja za Ston." Prisjetio sam se događaja, a mladić nastavlja: "Bio sam teško ranjen, a psihički kao čovjek od 22 godine potpuno utučen, pošto mi je pišo bio rascvjetan zbog ranjavanja..." Nisam znao što ću reći, stao sam i čekao nastavak priče: "Znate, danas mi je pišo nešto kraći, mali radi kao švicarski sat..." Skočio sam uvis, momka zagrlio i poljubio...

Pisoar u autu

Poslije prijema kod generala Tusa, krajem listopada 1991. godine, vraćao sam se s Kovačevićem i Rosom iz Zagreba u Split. Jedini kopneni putni pravac prema Rijeci i Splitu išao je preko Karlovca i Delnica. Na ulasku u Karlovac već je padao gusti snijeg, a vidjeli smo i čuli snažno granatiranje grada, koje je neprijatelj svakodnevno vršio iz pravca Tušilovića i drugih položaja.
Goran me upita što ćemo, hoćemo li stati. Ne, Gorane, večeras moramo biti u Splitu, povećaj brzinu, izbjegavaj granate, pazi na snijeg, idemo prema Dugoj Resi i Delnicama. Sve je prošlo u redu i uskoro ulazimo u Gorski kotar; snijeg je sve gušći, na cesti ga ima oko 10-15 cm, a zimske ralice nigdje. Žurimo dalje koliko se to može. Hladno je, grijanje u vozilu ne radi. Prilegao sam na stražnje sjedalo i pokrio se vojničkom dolamicom. Svako zaustavljanje vozila je opasno, nemamo lanaca, hoćemo li moći krenuti ako se zaustavimo!?
Počeo sam drijemati... Matko je sjedio na mjestu suvozača, držao je automat u stanju pripravnosti za otvaranje vatre ako bi nas dočekala kakva neprijateljska zasjeda i nije puno govorio. U takvom nevremenu, izbjegavanju granatiranja, hladnoće i umora, odjednom začujem snažni prasak pištolja, koji se povećao radi zatvorenog prostora u automobilu. Odmah sam skočio i shvatio što se dogodilo, te se ljutito obratim Matku: "Budalo, što radiš, dosta mi je tvojih pizdarija i gluposti." Goran se za volanom također uzrujao.
No, Matko ko Matko, odgovara: "Što se ljutite, zaustavite se ne smijemo, pišati moram, pa sam tako s pištoljem probušio pod automobila, načinio dobru rupu i upravo još mokrim." Počeli smo se smijati, tako nešto može učiniti samo Matko.
Pri povratku u Split, a prema prijašnjem dogovoru, svratio sam u PU Zadar i s načelnikom Brzojom i njegovim suradnicima vodio razgovore. Od strane Zapovjedništva u razgovorima su sudjelovali Rato Vranješ i Vladimir Matulović. U kancelariji za drugim stolom nalazio se neki dr. Husak i stalno ometao razgovor, a mene osobno iritirao.
To je čovjek iznimno velikih gabarita, stalno je ponavljao da je on internacionalni ratnik iz borbi u Indokini, na Bliskom istoku i u Africi, da je kirurg i da će vršiti operacije i kirurške zahvate na ranjenicima na prvoj crti obrane. Bio je naoružan s dva golema pištolja, a vrat, grudni koš i struk višestruko su bili povezani raznim remenjem.

Poziv na dvoboj

Molio sam ga da nas pusti na miru, a on je stalno prijetio nekim ministrima i utjecajnim ljudima u Zagrebu. Izbacio sam ga iz kancelarije, no on se uskoro pojavio i pozvao me na dvoboj i da ja biram oružje.
Tada sam shvatio da je "otkačen", te mu oštro zapovjedim da baci te pištoljčine, skine remenje, i ako je liječnik, neka stavi stetoskop. Povio je glavu i nestao. Dugo godina poslije čitao sam u novinama da je neki dr. Husar u Zagrebu neuspješno liječio djecu. Bojim se da je posrijedi ista osoba.
Upravo smo nastavljali razgovore, kad župan svakako želi da nam svima pokaže svoju novu berettu. Molio sam, daj Đuro ostavi to, pištolj je opasno pokazivati za stolom gdje sjede ljudi. Đuro, kao Đuro, svojeglav, nastavlja, ali poslije nekoliko sekunda pištolj je opalio, a metak je oštetio zid kancelarije. Nastavili smo normalno raditi. Đuro se smirio i na kraju se svima ispričao. Ispriku smo prihvatili samo iz razloga što je metak pogodio zid.
Da bi sve završilo u dobrom raspoloženju, u večernjim satima Božo Jusup nas je odveo u restoran u predjelu Zadra zvanom Foša. Oborite ribe i dobrog vina bilo je u obilju, a Božo je dokazao da ima informacije o svemu što se događa u gradu. Nadam se da je takav ostao i poslije rata.

 

SVRŠETAK

/Iz knjige "Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji 1991." - "Franjo Kluz", Omiš - 2001./

 

IZVOR: "Slobodna Dalmacija" 2001.

 

   

Materijal vezan uz temu "Omiš u domovinskom ratu 1990-1996" pošaljite na lijevo navedenu adresu.

 

 

 

     Back                                                                                                          Top of page